OPIS
SADRŽAJA STRANICA
Svemirsko
doba započelo je 4. listopada 1957. godine, kada je sa
kosmodroma u Bajkonuru tadašnji SSSR u orbitu lansirao
prvi umjetni satelit - Sputnjik. Samo četiri mjeseca kasnije,
iz Cape Canaverala SAD lansirale su svoj prvi satelit
Explorer-1. Za vrijeme hladnog rata – utrke u interkontinentalnom
balističkom nuklearnom naoružanju i utrke u svemiru koja
se rasplamsavala iduća tri desetljeća (sve do raspada
SSSR-a), obje velesile razvile su i lansirale u orbite
velik broj satelita, čije su jedine (ili barem primarne)
zadaće bile špijuniranje teritorija i komunikacija te
rano detektiranje i upozoravanje na moguće lansiranje
interkontinentalnih nuklearnih balističkih raketa druge
strane (započinjane «vrućeg» rata). Vrhunac hladnog rata
bilo je pokretanje čuvenog američkog programa Strateške
obrambene inicijative (SDI), popularno nazvanog Ratovima
zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloženijem vojno-istraživačkom
projektu u povijesti, koji je 1983. godine odobrio predsjednik
Reagan. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav
koji bi laserskim oružjem štitio SAD od tzv. prvog udara
nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita.
Informacije
o broju, nazivu, poziciji (orbitama), mogućnostima i principima
rada špijunskih satelita, kao i informacije o zemaljskim
baznim postajama koje služe za slanje i prijem signala
sa satelita, uvijek su se držale u tajnosti. Po završetku
hladnog rata i nakon raspada Sovjetskog Saveza, godine
1994. godine, deklasificirana je većina preostalih fotografija,
dokumenata, te originalnih nacrta ranih satelita, kao
i njihovih špijunskih snimaka. Na osnovu toga može se
stvoriti predodžba što se zapravo moglo «vidjeti» i otkriti
pojedinim generacijama satelita i kako su se oni poboljšavali
kako bi informacije sa njih bile što točnije i kvalitetnije.
Tako se danas se u literaturi i preko interneta može doći
do relativno puno informacija, i tehničkih podataka o
prvim, isluženim i u atmosferi davno sagorjelim špijunskim
satelitima obiju strana, međutim, vrlo su rijetke izvorne
fotografije tih satelita, a razlog tome vjerojatno leži
u paranoji obiju strana, koje su pod svaku cijenu morale
sačuvati u tajnosti svoje špijunske projekte, kako od
svjetske, tako i od vlastite javnosti (pribojavanje od
kontrašpijunaže).
Naravno,
danas je vrlo teško doći do provjerenih podataka o novijim,
trenutno operativnim špijunskim satelitima, te se gotovo
sve informacije o danas najbrojnijim i globalno jedino
zanimljivim američkim satelitima SIGINT (prikupljanje
i analiza elektroničkih signala), uključujući i njihova
imena, temelje na zaključcima, mišljenjima i vrlo posrednim
informacijama. Imena tih satelita se najvjerojatnije promjene
isti tren kada u javnost procuri oznaka koju za svoje
satelite koriste odgovarajuće agencije, te zbog toga ista
vrsta satelita ima (pretpostavlja se) dva ili više imena,
a neka imena mogu biti i posljedica namjernih dezinformacija.
Neke značajke satelita SIGINT prvih generacija bile su
otkrivene u dvjema špijunskim aferama, za vrijeme suđenja
optuženima, a druge tehnologije, prije razvijene za satelite
kasnije su se koristile za civilne namjene - takav primjer
su sklopive mrežaste antene promjera oko 12 metara, koje
se koriste na satelitima za mobilne telefonske komunikacije.
Također
je teško ocijeniti imaju li sateliti lansirani kao meteorološki,
istraživački, komunikacijski, znanstveni i sl. također
i svoju sekundarnu namjenu – špijuniranje. Naime, razvoj,
lansiranje i održavanje satelita stoje milijarde dolara
(uz uvijek postojeći rizik neuspješnog lansiranja i ograničeni
životni vijek satelita), te si rijetke zemlje mogu priuštiti
više specijaliziranih satelita. Stoga se nastoje projektirati
višenamjenski sateliti ili se više zemalja udružuje u
zajednički projekt. SAD koje su na razvoj satelitske tehnologije
utrošile preko 100 milijardi dolara, te još oko 30 milijardi
na program «Ratova zvijezda», po završetku hladnog rata
odlučile su naplatiti dio svojih troškova i to prodajom
proizvoda špijunskih satelita komercijalnim kupcima. Tako
satelitske snimke, koje su u početku bile dostupne samo
probranim visokim dužnosnicima u vladama i vojsci i čija
je rezolucija tijekom generacija poboljšana sa nekoliko
metara na nekoliko centimetara, danas može nabaviti svatko
tko ima adekvatni bankovni račun i to čak i preko Interneta.
Paralelno
naglom razvoju komunikacija (bežični globalni telefonski
sistemi, satelitske komunikacije, Internet pošta …), nameću
se zahtjevi za sve složenijim i skupljim sustavima za
njihovo presretanje i dešifriranje, a zatim njihovu selekciju,
analizu i obradu. Najviše spominjani sustav takve vrste
je Echelon, kojim je, navodno, dnevno moguće uhvatiti
preko tri milijarde telefonskih razgovora, fax poruka,
e-mailova, te više od 90% Internet prometa i drugih komunikacija.
Međutim, prava snaga sustava Echelon nije mogućnost hvatanja
svake poruke, nego njegova sposobnost da uhvati i raščlani
samo one bitne tajnim službama. Na internetu se može naći
podosta stranica koje govore o sustavu Echelon, međutim,
čitav ovaj sustav je još uvijek strogo čuvana tajna. Prve
informacije o postojanju i načinu rada Echelona procurile
su kasnih 80-tih godina i to od djelatnika novozelandske
obavještajne agencije GCSB-a, kada je nekoliko desetaka
djelatnika te agencije odlučilo dati intervjue i razotkriti
tajne novozelandske špijunske aktivnosti smatrajući da
se takve aktivnosti odvijaju predugo u prevelikoj tajnosti.
Aktivnosti koje su oni opisali, te kasnije istrage, pritisci
novinara i raznih udruga koje se zalažu za slobodu komuniciranja
(sustav Echelon sukobljava se sa mnogim vladama i udrugama,
te dolazi u sukob i sa američkim Ustavom, tj. njime se
krši prvi, četvrti i peti amandman Ustava), omogućili
su dokumentiranje nekih sustava i projekata koji su dugo
držani u strogoj tajnosti. Od tih sustava, daleko najvažniji
je ECHELON.
A
što je sa GSM-om. Dolaskom GSM mobilnih telefona većini
je laknulo, jer se oni ne mogu tako lako prisluškivati
kao NMT (099) mobiteli, koje možete slušati običnim UKW
prijemnikom čija cijena ne prelazi cijenu samog mobitela
koji se prisluškuje. Sigurnost GSM sustava opisana je
u preporukama GSM sustava (GSM recommendations 02.09,
Security aspects 02.17, Subscriber Identity Modules 03.20,
Security Related Network Functions i 03.21 Security Related
Algorithms) i ona podrazumijeva zaštitu i tajnost identiteta
pretplatnika, te zaštitu pretplatničkih podataka. Zahvaljujući
snažnim algoritmima za prijavljivanje na mrežu i kodiranje
govora i podataka nije lako prisluškivati ili na tuđi
račun koristiti usluge.
Iako
je dosta napisa u tisku kako su pojedinci uspjeli razbiti
šifre i ući u GSM mrežu (navodno je već objavljen izvorni
kod A5/1 algoritma, što su iskoristili izraelci, koji
su demonstrirali upad u A5/2 (lošji) standard za manje
od sekunde, ili podatak da je uspješno izveden napad na
A5/1 algoritam i to sa PC-jem (128 MB RAM-a i nesto većim
hardom) i sa nesto radio-tehnike) stručnjaci u GSM-u i
drugi ne vjeruju u tu mogucnost. Za sada je to bežičnim
putem moguće jedino sigurnosnim službama i telefonskim
kompanijama koje pružaju GSM usluge. Tako ćete pretraživanjem
weba naići na ponudu uređaja raznih tvrtki, kojima se
može prisluškivati, selektirati, locirati i pratiti više
GSM mobilnih stanica odjednom, a koji su namijenjeni spomenutim
tajnim službama. Tim uređajima za potpunu funkcionalnost
ipak treba i podrška komunikacijskog sustava GSM-a (kopija
ključeva pretplatnika ili čak fizičko spajanje na komutacijski
sustav), a to tajnim službama nije problem, jer one u
svojoj zemlji imaju dozvolu za pristup takvim podacima,
barem onih pretplatnika za koje uspiju ishoditi sudski
nalog.
Međutim,
niti GSM nije savršena mreža. U projektiranju sklopovlja
sustava desilo se nekoliko propusta i oni se značajno
koriste za potpuno tajno prisluškivanje ili neke manje
"nestašluke" u GSM mreži. Pvi propust je taj
što se prilikom pristupa sustavu pretplatnik ne provjerava
u bazi aktivnih pretplatnika. To se koristi kod "kloniranja"
SIM kartica, jer kad sustavu pristupi mobilna stanica
sa kloniranom karticom, sustav neće prepoznati prijevaru.
Drugi (prešućivani) propust u GSM sustavu i malo politike,
omogućuju izradu relativno jeftinih uređaja za tajno prisluškivanje.
Naime, GSM je globalni sustav, a zakoni o kominikacijama
i njihovoj kriptozastiti nisu u svim zemljama jednaki.
Tako u mnogim zemljama Istočne Evrope i Bliskog Istoka,
na zahtjev tajnih službi, nije dozvoljena upotreba jakog
A5/1 algoritma, nego slabijeg A5/2, što postavlja mnogo
manje tehničke i vremenske zahtjeve za njihovo razbijanje.
S druge strane uvjek će postojati i zemlje koje će biti
pod sankcijama (Irak), te u njih nije dozvoljen uvoz kriptografske
opreme, pa su samim time i komunikacije nezastićene. Potencijalni
prisluskivac to moze iskoristiti uz još jedan tehnički
propust u GSM sustavu, a to je da nije predviđena autorizacija
baznih stanica. Treba napraviti (ili posuditi) vlastitu
baznu stanicu, koja bi mobitelu poslala informaciju da
je u Iraku, čime bi on automatski isključio kripto-zaštitu
te omogućio prisluskivanje.
Nadam
se da netko neće problem nabavke bazne stanice, možda,
pokušati riješiti na ulici, kao i problem nabavke UV lampe
za foto postupak ;-) Svrha ovih članaka o špijuniranju
nije mi poticati nekoga na takve nelegalne i zakonom kažnjive
radnje, već čista edukacijska, da se stekne predodžba
dokle je tijekom novije povijesti sezala i kako se razvijala
špijunaža tehničkim (elektroničkim) sredstvima i kako
se druga strana protiv nje pokušava zaštititi.
