SIGINT - ESSAIM - CERISE - CLEMENTINE - GRAB - FERRET - CANYON - RHYOLITE - CHALET, VORTEX, MAGNUM, ORION - MERCURY, MENTOR - JUMPSEAT, TRUMPET - ECHELON - CELINA Kosmos-1603 Kosmos-2369 - KOMERCIJALNI I DEKLASIFICIRANI SATELITSKI SNIMCI

Posebna vrsta izvidničkih i nadzornih satelita su sateliti za elektroničko izviđanje, tj. skupljanje obavještajnih podataka sa analizom signala (engl. SIGnals INTelligence - SIGNT). Ti sateliti namijenjeni su hvatanju (presretanju) radio, mikrovalnih i drugih komunikacijskih sistema (engl. COMmunications INTelligence - COMINT), elektronskih sistema, npr. radara (engl. ELectronic INTelligence - ELINT) i drugih instrumentacijskih signala, kao što su telemetrijski sistemi, video-podatkovne veze (engl. Foregin Instrumentation Signals INTelligence - FISINT), itd. Presretanjem takvih signala može se otkriti vrsta i lokacija vrlo slabih predajnika, kao što su ručne radio-postaje.

Satelite za skupljanje signala sa obavještajnim podacima, prema dostupnim podacima, koriste SAD i Ruska federacija. Kina je lansirala nekoliko takvih satelita, ali navodno, sa vrlo ograničenim mogućnostima. Francuska takav satelitski sistem, pod imenom Essaim (Roj), još uvijek razvija i predviđa se da bi se počeo upotrebljavati u razdoblju 2003. do 2005. godine. Godine 1995. i 1999. je Francuska lansirala dva satelita (Cerise i Clementine), koja su bila namijenjena katalogiziranju zemaljskih elektromagnetskih signala na različitim valnim dužinama.

Program američkih špijunskih satelita pokrenut je još šezdesetih godina zbog potrebe da se sovjetski teritorij nadzire bez gubitaka i incidenata, kakav se npr. dogodio u svibnju 1960. godine kada je blizu Sverdlovska (Jekaterinburga) srušen američki špijunski zrakoplov U2 s pilotom Gary Powersom. Vojni KH 11 satelit u vrijeme černobilske katastrofe bio je najsuvremenija i najsofisticiranija manifestacija tog programa. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20 m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u černobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10 m. Geografi, meteorolozi i zaštitari okoliša su među prvima uvidjeli izuzetne mogućnosti koje pružaju orbitalne kamere. Ipak, godinama su sateliti programa Landsat (koji je ostvarila NASA za kompaniju Eosat) i satelit Spot bili jedini izvori iz kojih su se legalno mogle nabaviti komercijalne satelitske fotografije. Za interpretaciju tih slika bili su potrebni vrsni stručnjaci i sofisticirani softver. Osim toga, kakvoća slika ovisila je o mnogim čimbenicima, kao što su meteorološki uvjeti, vrijeme dana, itd.

SAD imaju više konstelacija satelita za skupljanje signala s obavještajnim podacima u geostacionarnoj, eliptičnoj i niskoj Zemljinoj orbiti. Prvi satelit takve vrste bio je satelit GRAB (Gallactic RAdiation and Background) Vojne mornarice SAD-a i postao je operativan u lipnju 1960. godine. GRAB je imao zadaću presresti signale tadašnjih sovjetskih radara, te ih posredovati američkim sakupljačkim postajama, gdje su ih snimali i zatim poslali na analizu. Tako su Amerikanci dobili informacije o značajkama i onih radara, koji su djelovali duboko u unutrašnjosti Sovjetskog saveza i nisu bili dohvatljivi sa letjelicama za skupljanje signala obavještajnih podataka. Od pet lansiranja uspješna su bila dva, a sateliti su se u orbitu lansirali zajedno sa drugim, većim satelitima. Službeno su sateliti programa GRAB namijenjeni istraživanju sunčevog zračenja, a njihova prava zadaća je otkrivena tek 1998. godine. Zrakoplovne snage SAD-a su 1962. godine počele lansirati satelite za prikupljanje signala obavještajnih podataka pod zajedničkom oznakom "ferret" (prekapač, špijun). Radilo se o dvije vrste satelita. Jedni su bili mali, nekoliko desetaka kilograma teški podsateliti, koje su lansirali zajedno sa većim satelitima za fotografsko izviđanje u nisku orbitu, a zatim su ih podigli na polarnu orbitu, na visinu između 300 i 800 km. Njihova glavna zadaća bila je presretanje signala sovjetskih radara sistema zračne i protubalističke obrane. Fotografski izvidnički sateliti tipa KH-4, KH-7, KH-8 mogli su ponijeti jedan podsatelit, sateliti KH-9 po dva ili tri podsatelita, a noviji KH-11 i KH-12 ne upotrebljavaju podsatelite. Drugi tip, "heavy ferret" (teški špijun), su bili sateliti s masom između 1000 i 2000 kg, djelovali su na visinama oko 500 km, neki također do 900 km, i bili su prvenstveno namijenjeni presretanju komunikacijskih signala sovjetskog sistema vođenja i zapovijedanja. Do 1971. godine uspješno su lansirali u orbitu 15 "heavy ferret" satelita. Iskustva sa satelitima ferret su pokazala su pokazala, da je za učinkovito i neprekidno primanje signala radio-predajnika, satelite treba postaviti u više geostacionarne visoko eliptične orbite. Sateliti u višim orbitama bi, pored toga, mogli objedinjavati funkcije primanja komunikacijskih i elektronskih signala (COMINT/ELINT).

Nova, druga generacija SIGINT satelita je dobila oznaku Canyon (kanjon). Prvi satelit Canyon bio je lansiran 1968. godine, a do 1977. godine bilo je još 6 uspješnih lansiranja i jedan neuspjeli pokušaj. Sateliti tipa Canyon su imali masu oko 270 kg, a sa svojom okruglom antenom promjera 10 metara presretali su signale, te ih posredovali zemaljskim prijemnim postajama na analizu. Životni vijek tih satelita bio je 5 do 7 godina. Upotrebljavali su tzv. kvazistacionarnu orbitu sa apogejom između 39000 i 42000 km, perigejem između 30000 i 33000 km i inklinacijom između 3 i 10°. U takvoj orbiti satelit nije uvijek točno nad istom točkom zemljine površine, već se kreće po kompleksnoj eliptičnoj putanji, čime se povećava površina koja se nadzire, a isto tako je moguće određivanje položaja predajnika s mjerenjima iz različitih točki u orbiti.

Paralelno sa programom Canyon pokrenut je program satelita Rhyolite. Ti su sateliti bili slični satelitima Canyon, s tim da su imali veću antenu s promjerom od 20 metara, a veća je bila i njihova masa - oko 680 kg. Sateliti su prvenstveno bili namijenjeni presretanju mikrovalnih komunikacijskih veza nad područjem nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Za učinkovit prijem i analizu velikih količina primljenih signala, Amerikanci su, pored prijemnih postaja na svom teritoriju, izgradili još dvije kopnene prijemne postaje u drugim zemljama, jednu u Velikoj Britaniji (Menwith Hill) i drugu u Australiji (Pine Gap). U razdoblju 1970. do 1978. lansirali su 4 satelita tipa Rhyolite. Kad je ime satelita u jednoj špijunskoj aferi došlo u javnost, promijenili su ga u Aquacade.

Geostacionarne satelite za skupljanje signala druge generacije je u 80-tim godinama zamijenila nova generacija satelita, označenih sa imenima Chalet i Vortex, te Magnum i Orion. Ti sateliti su bili još veći i teži, sa antenama promjera 30 i 45 metara, a razlikovali su se prema vrsti signala koju su presretali.

Sredinom 90-tih godina u upotrebu je došla najnovija generacija satelita SIGINT, koje u javnosti označavaju imenima Mercury i Mentor. I ti sateliti nastavljaju trend sve većih antena - sada bi u promjeru trebale imati preko 100 metara. Početkom 70-tih godina su SAD počele satelite za prikupljanje signala uvoditi u visoko-eliptičnu molnija orbitu, koja omogućava bolji nadzor predjela više sjeverne geografske širine, a pored toga ti sateliti bi presretali radijske komunikacije sovjetskih komunikacijskih satelita tipa Molnija.

Sateliti pod imenom Jumpseat, slični su satelitima Rhyolite. Prema različitim informacijama su se koristili do kraja 80-tih ili prve polovice 90-tih godina, kada su zamijenjeni sa jačim satelitima nove generacije Trumpet, sa većim antenama i većim mogućnostima presretanja signala.

Amerikanci su pomoću svojih satelita za skupljanje signala sa obavještajnim podacima došli do mnogo kvalitetnih informacija o događanjima u nekadašnjem Sovjetskom savezu. Između ostalih, iz komunikacija između Kijeva i Moskve razabrali su da je u Černobilu došlo do nesreće u nuklearnoj elektrani, sa presretanjem, dešifriranjem i analizom telemetričkih signala su saznali prave mogućnosti balističke rakete srednjeg dometa SS-20 "Saber", sa presretanjem radio-komunikacija među članovima politbiroa i konstruktora raketa dobili su prve naznake o razvoju novih interkontinentalnih balističkih raketa SS-19 "Stiletto" i sl. Danas javnost satelite za prikupljanje signalnih obavještajnih podataka povezuje također sa sistemom Echelon američke Agencije za nacionalnu sigurnost (National Security Agency, NSA), sa kojim bi Amerikanci nadzirali sadržaj informacija koje se prenose po svim svjetskim komunikacijskim sistemima, kako vojnim tako i civilnim, i te informacije koristili također i za pomoć svojim gospodarskim partnerima u borbi sa tuđom konkurencijom.

Ruska federacija danas za prikupljanje signala obavještajnih podataka koristi satelite Celina-2. Još prvi sovjetski fotografski izvidnički sateliti Zenit su bili opremljeni sistemima za elektroničko izviđanje. Prve namjenske satelite ELINT je sovjetski savez dobio sa satelitima Celina O, koje su počeli testirati 1970. godine, a čitav sistem (sa kopnenim nadzornim kompleksom) postao je operativan 1972. godine. Celina O su bili sateliti za vanjsko motrenje manjih mogućnosti, a nadopunjavali su ih sateliti većih mogućnosti Celina D za podrobnije primanje signala. Godine 1984. su napustili upotrebu Celine O i neke funkcije tih satelita su uključili u satelite Celina D. Satelite Celina D su na Zapadu označavali imenom heavy ELINT (teški ELINT), a koristili su orbite na visinama između 400 i 600 km sa inklinacijom 81,2°. Cijelu konstelaciju je sastavljalo 6 satelita u međusobnom razmaku 60°. Pokusni letovi prvih satelita Celina su pokazali, da sateliti pored otkrivanja i određivanja položaja izvora radio signala, mogu odrediti i tip, značajke i mogućnosti ciljnih predajnika. Zato su u SSSR-u počeli s razvojem nove generacije satelita, nazvane Celina-2.

Prvi satelit Celina-2, s oznakom Kosmos 1603, bio je lansiran u rujnu 1984. godine, pomoću noseće rakete Proton jer razvoj predviđene noseće rakete Zenit još nije bio završen. Sa svojim manevriranjem podizanja inklinacije s 51 na 66°, a zatim na 77°, Kosmos 1603 je na Zapadu inicirao zaključke da prikazuje manevre za izbjegavanje protu-satelitskog oružja. Tek kasnije je Zapad saznao, da je noseća raketa Proton u biti prevelika za satelite Celina-2, te su takvi orbitalni manevri bili nužni. Sistem Celina-2 je postao operativan krajem 1988. godine. Sateliti Celina-2 opremljeni su sistemom za prijem radio signala Korvet, a obavještajne podatke pošiljaju kopnenoj nadzornoj postaji preko relejnih satelita. Zadnji satelit Celina-2 Kosmos 2369 bio je lansiran 3. veljače 2000. i to bi trebao biti još jedini operativni satelit te vrste.

Po završetku hladnog rata i nakon raspada Sovjetskog Saveza, godine 1994., došlo je do prave revolucije: SAD su dopustile da se tehnologija razvijena za špijunske satelite može komercijalno koristiti. Naime, SAD su na razvoj satelitske tehnologije utrošile preko 100 milijardi dolara, te još oko 30 milijardi na program Strateške obrambene inicijative (SDI), popularno nazvane Ratovima zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloženijem vojno-istraživačkom projektu u povijesti, koji je 1983. godine odobrio predsjednik Reagan. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav koji bi laserskim oružjem štitio SAD od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita. Bio je to dodatni udar na posustalo, tehnologijski zastarjelo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, koje nije moglo izdržati cijenu nametnute utrke u naoružanju. Suma od ukupno 130 milijardi dolara preogromna je, a da se ne bi komercijalno iskoristila. Pače, došlo je i do suradnje s još donedavnim neprijateljima.

Tako su američka tvrtka Aerial Images, i Ruska svemirska agencija (Sovinformsputnik), osnovavši zajedničku kompaniju SPIN-2, objedinili svoje fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka. Veličina te baze je fantastičnih 3.5 terbajtova (3.5×1012 bajtova) nekomprimiranih podataka, odnosno u komprimiranom obliku 1 terabajt (1 TB). Ostatak fotografija dobiven je od američke agencije za geološka istraživanja (USGS). Prezentaciju tih fotografija preuzeo je softverski div Microsoft. Puštanjem u rad svog Internet poslužitelja TerraServer Microsoft je 23. lipnja 1998. godine World Wide Webu i doslovce pružio Svijet. Naime Microsoft je brojnim korisnicima svoga novog Web poslužitelja omogućio pogled na Zemlju iz svemira. Prema riječima Jima Ewela, menadžera za SQL Server, ovim se projektom željelo pokazati da je uz pomoć Microsoftovih proizvoda moguće servisirati ovako zahtjevan poslužitelj 24 sata, sedam dana u tjednu. TerraServer radi na Win NT 4.0 Enterprise Edition te na SQL Serveru 7.0 Enterprise Edition. Kako se radi o najvećoj bazi podataka na Internetu, ne treba čuditi što TerraServer zaprema osam velikih kabineta: jedan za Digital Alpha 8400 procesore firme Compaq i sedam preostalih za 324 disk jedinice s oko 3 TB memorije. Za usporedbu, 1 TB odgovara oko milijardu stranica teksta ili 4 milijuna knjiga. Zemljina površina iznosi 5.1 ×1014 m2, od čega je 75% pod morima oceanima i jezerima, a 20% je iznad ili ispod 70° zemljopisne širine (ledene kape na polovima i polarne ravnice). Od preostatka, većinu zemljišta zapremaju pustinje, planine ili poljoprivredna dobra. Procjenjuje se da je urbanizirano oko 4% kopna. Fotografije dostupne preko TerraServera prvenstveno su fotografije urbanih površina. Rezolucija dostupnih fotografija je 1 metar, što znači da svaki piksel može predstavljati sliku veličine 1 m. Dakle, u Microsoftovom sjedištu, mogu se razabrati pojedine zgrade, ali ne i sam Bill Gates. Za usporedbu, obavještajni eksperti procjenjuju da rezolucija fotografija snimljenih najsofisticiranijim vojnim satelitima današnjice iznosi čudesnih 15 cm! Do slike pojedinog područja može se doći rabeći zemljopisnu kartu ili koristeći tražilicu (Search Engine) za "navigaciju" kroz bazu podataka zemljopisnih imena. Učitavanje satelitskih fotografija zahtijeva priličnu strpljivost jer se u surfanje kroz poslužitelj kreće iz globalne perspektive, da bi se kadrovi iz svemira postepeno sve više smanjivali, sve dok se ne dođe do pojedinih željenih područja na našoj planeti. Uz to prilično je i zagušenje poslužitelja. Uostalom, Microsoftov poslužitelj http://www.microsoft.com/, naravno uz CNN-ov, prema nekim statistikama spada u 10 najposjećenijih na Internetu. Tako je TerraServer u ponedjeljak 29. lipnja, četiri dana nakon što je službeno otvoren, imao 4 milijuna posjetitelja, da bi već sutradan taj broj porastao na 8 milijuna. Glasnogovornik Microsofta pak kaže da će se primjenom dodatne tehnike ti problemi ubrzo otkloniti. Srećom, pristup iz Hrvatske čini se zadovoljavajuće brzim. TerraServer je bio aktivan još i prije 26. lipnja, te je već tada izazvao burne reakcije, posebice među obavještajcima. Naime, među 180 milijuna fotografija koje stoje na raspolaganju korisnicima tog poslužitelja, nalaze se i prave obavještajne poslastice. To su primjerice snimci iz zraka Pentagonovog bunkera u Raven Rocku (blizu čuvenog mjesta Camp David), koji je predviđen kao jedno od boravišta predsjednika SAD u slučaju neke krize. Tu su također i slike podzemnog kompleksa Mount Weather, predviđenog kao utočište visokih vladinih dužnosnika, te slike centra za obuku CIA-e Camp Perry. No, interesantno je da nedostaju fotografije tzv. Area 51 u Nevadi, koju urbane legende omiljene među ufolozima povezuju s posjetima neidentificiranih letećih objekata (UFO). Predstavnici TeraServera kažu da američka vlada (još) nije izvršila pritisak kako bi snimci "škakljivih" područja bili blokirani. Ipak, pristup TerraServeru blokiran je nedemokratskim režimima kao što su Irak, Kuba i Sjeverna Koreja. Korisnici TerraServera, u ovoj probnoj fazi jesu uz obične namjernike arhitekti, urbanisti, studenti, građevinski poduzetnici, ekolozi itd. Starost fotografija kreće se od 3 mjeseca do desetak godina, a stalno se dodaju i nove, od kojih su neke i u koloru. Jednom kada se fotografija izabere može se učitati i na vlastito računalo. Cijena? Besplatno za fotografije iz USGS baze podataka, dok se cijene ostalih kreću 7.95$ do 24.95$. Poster pak košta 40$. Mogu se naručiti i fotografije na CD-ROM-u. Na koncu, ipak valja napomenuti da Microsoft nije jedini zainteresiran za oslikavanje svijeta na Mreži.

Predsjednik SAD Al Gore je još početkom 1998. godine predložio uspostavljanje sustava koji bi povezivao neke meteorološke satelite s Internetom kako bi se u realnom vremenu mogli pratiti određeni meteorološki fenomeni. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I koji će, kada se riješe neki komunikacijski problemi, snimati fotografije s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch je lansirala svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat je lansirala svoj suvremeni satelit. Informacije donedavno rezervirane samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, bit će na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Već danas, svatko tko ima adekvatni bankovni račun može nabaviti satelitske slike koje ga interesiraju, čak i preko Interneta. Tipična fotografija koju EarthWatch nudi putem svoje arhive pokriva oko 100 kvadratnih kilometara, te košta 2,75 dolara po kvadratnome kilometru. Za fotografiju snimljenu po specijalnoj narudžbi cijena se penje na 3,75 dolara. One fotografije koje će se morati isporučiti što brže, bilo zbog TV prijenosa, ili možda zbog priprema neke vojne operacije, koštaju pak 7.25 dolara po kvadratnome kilometru. Kupci su kompanije koje grade npr. ceste i dalekovode, tragaju za rudnim bogatstvom, odnosno svi oni kojima su za rad potrebni GIS (Geographical Information System) podaci. Naime, prema nekim istraživanjima oko 80% poslovnih informacija u sebi ima uključenu neku zemljopisnu komponentu.

Ipak iluzorno je očekivati da se među potencijalnim korsnicioma ne nalaze i neke nedemokratske zemlje i diktatorski režimi koji si ne mogu priuštiti vlastite špijunske satelite. Rezolucija od tri metra omogućuje da se nekoliko puta dnevno pratiti inventar i stanje operabilnosti naoružanja neprijateljske države. Američka administracija pokušava pronaći mehanizme kojima bi se spriječilo da prodaja satelitskih slika visoke rezolucije ugrozi američku nacionalnu sigurnost. No, to će teško postići, je bi se se u ovu neobičnu trku za tržište vrijedno nekoliko milijardi dolara uskoro mogli, uz već prisutnu Francusku (sa satelitima Helios, nasljednicima Spot-a), uključiti Indija i Izrael. Stručnjaci smatraju da će se rezolucija fotografija snimljenih takvim civilnim satelitima vrlo brzo spustiti ispod 1 m, što je u američkoj vojnoj tehnologiji odavna prevladano. Možda je američka taktika baš ta, da omogućivši komercijalni pristup plodovima svoje sofisticirane tehnologije umanji nastojanja svojih trgovinskih konkurenata, makar to ponekad bili i vojni saveznici, da razvijaju vlastitu satelitsku tehnologiju, te tako jačaju svoju moć.

Prije nekoliko desetljeća na zemljinoj je površini bilo moguće sakriti tajne veličine čitavih gradova. Tako je 29. rujna 1957. u postrojenju za preradu plutonija u uralskom gradu Čeljabinsku došlo do teške nuklearne nesreće. U okoliš je oslobođena ogromna količina radioaktivnog materijala, te su kontaminirane tisuće kvadratnih kilometara. Nekoliko desetaka sela moralo je biti zauvijek raseljeno. Kao što su nekada u eri staljinizma nepoćudni političari retuširani sa skupnih fotografija, ta su sela uskoro jednostavno nestala sa zemljopisnih karata. Izvan Sovjetskog Saveza o toj katastrofi dugo se nije znalo, ali slijedeći je put bilo drugačije. Tridesetak godina kasnije, agencija Tass objavila je vijest da se u mjestu zvanom Černobil nedaleko od Kijeva, u ponedjeljak 28. travnja 1986. u nuklearnoj elektrani "Lenjin" dogodila nesreća. Razlog te neobične sovjetske iskrenosti bio je prozaičan. Naime, susjedne su zemlje već detektirale radioaktivni oblak koji se širio sa sovjetskog teritorija. Nadajući se da će prikriti razmjere katastrofe, sovjetske su vlasti svim strancima, pretežito poslovnim ljudima i kamiondžijama koji su u međunarodnom prometu prevozili robu, zabranile da napuste Kijev. Slijedeći dan zabranjena zona proširena je na krug radijusa 150 km oko uništenog reaktora. No, Politbiro nije mogao zatvoriti i nebo, te su zrakoplovi mogli pratiti radioaktivni pepeo kako se širi nad Europom. Američki satelit Vortex, pozicioniran 23000 milja iznad zapadnog SSSR-a prisluškivao je paniku i konfuziju koja se širila sovjetskim telekomunikacijama. Drugi pak američki satelit KH-11 Keyhole, nakon pogodnog manevra snimio je seriju fotografija koje su već u utorak popodne bile u Washingtonu. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. Fotografije su dužnosnicima Bijele kuće, CIA-e i Pentagona pružile detaljan uvid u radioaktivni pakao koji se nesmiljeno širio iz smrtno ranjenog reaktora. Uskoro je i zabrana kretanja strancima u Sovjetskom savezu ipak ukinuta kao besmislena, te su se oni počeli vraćati kućama. U mnogim laboratorijima širom Europe, pa tako i u Zagrebu, gamaspektrometrijskim analizama ispitani su zračni filteri kamiona koji su se bili zatekli u okolici Černobila. Detektirani su neki specifični radionuklidi koji su samo potvrđivali ono što se zahvaljujući satelitima znalo gotovo odmah: u Černobilu je bilo došlo do najgore noćne more nuklearnih stručnjaka: topljenja jezgre reaktora.

No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u Černobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10m. Od godine 1957. prosječno je godišnje lansirano 120 novih satelita. Najviše satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi već 1960.-tih godina razmatrali posljedice povećavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji kruže oko Zemlje, tek se početkom 1980.-tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je već 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No u proračunima su u obzir uzeti samo veći objekti koji su se na ovaj ili onaj način mogli pratiti. Veći komadi svemirskog smeća danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praćenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veličine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se proučavaju posredno, statističkim metodama. Pomno se prebroje udubine (često pravi mali krateri) na površini svemirskih brodova ili posebnih ploča specijalno u tu svrhu izloženih djelovanju svemirskog okoliša, te potom vraćenih na Zemlju. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I s mogučnošću snimanja fotografija s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch planira lansiranje svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat će lansirati svoj suvremeni satelit. Sve je više informacija, donedavno rezerviranih samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Stoga je interesantno da su na Internetu relativno rijetke satelitske slike Černobila i okolice. Nasuprot tome, o nesreći Černobilskog reaktora i njenim posljedicama može se naći ogroman broj tehničkih podataka (svakako su za preporučiti www stranice Projekta Polyn na http://polyn.kiae.su/polyn/contents.html). Nažalost niti Microsoftov poslužitelj TerraServer (http://www.terraserver.microsoft.com/), koji je korisnicima Interneta omogućio pogled na Zemlju iz svemira, ne pokriva kritično područje. Iako je Ruska svemirska agencija Sovinformsputnik, s američkom kompanijom Aerial Images suosnivač kompanije SPIN-2, (http://www.spin-2.com/) koja je objedinila fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka, a čiju je prezentaciju preuzeo softverski div Microsoft, materijal koji se odnosi na samu Rusiju za sada nije uključen. No, takve se slike uz malo umješnosti i upornosti mogu naći uz pomoć specijalizirane tražilice (Search Engine) nazvane AV Photo Finder (http://image.altavista.com/cgi-bin/avncgi). Radi se o servisu poznate tražilice AltaVista, puštenom u rad krajem rujna 1998. godine, a namijenjenog traženju slikovnog materijala. To je nesumnjivo najveća baza podataka (procijenjena na više od 10 milijuna jedinica), slika i fotografija na Internetu među kojima se nalaze i satelitske snimke. Rezultati pretraživanja prikazani su kao malene sličice koje korisniku omogućavaju vizualnu kontrolu zadovoljavaju li pronađene sličice njegova očekivanja. Slike se mogu tražiti i na osnovu vizualnog sadržaja, a ne samo ključnih riječi. Neke interesantnije slike ilustriraju ovaj tekst.

Zapitajmo se... Je li danas, kada je Zemlja doslovce pod prismotrom brojnih satelita, ali i ostale sofisticirane opreme na tlu, moguće sakriti neku katastrofu tipa Černobilske? Je li moguće zatajiti ispaljivanje nuklearne bombe? Ipak izgleda da jest, barem nekoliko sati. U ponedjeljak 11. svibnja 1998. Indija je u polupustinjskom području Rajasthana izvela tri pokusne podzemne nuklearne eksplozije. Indijci su svoje pripreme toliko vješto prikrili da je i CIA bila zatečena, a američka javnost neugodno iznenađena neobaviještenošću svoje središnje obavještajne službe. Indijci su za dovođenje materijala i opreme na mjesto pokusa birali kratke periode u kojima su sateliti stacionirani iznad Indije promatrali nešto drugo (lažne pokrete trupa u drugim predjelima), te periode čestih pješčanih oluja koje ometaju vidljivost. I dok se lavina za CIA-u neugodnih pitanja tek pokretala američka i svjetska javnost bila je šokirana s još dvije indijske nuklearne eksplozije izvedene svega dva dana kasnije. I ovoga je puta CIA zakazala. Indijski kontraobavještajci su sjajno odradili svoj posao i načinili nemoguće, učinkovito sakrivši svoje aktivnosti od američkih satelita i obavještajaca. Kakvoća informacija dobivenih i najsuvremenijom satelitskom opremom ipak još uvijek ovisi o obavještajcima i analitičarima na Zemlji.