Od samog početka letenje u svemir, širenje komunikacija preko državnih granica jedan je od glavnih ciljeva istraživanja, a razvoj satelita namijenjenih ovim zadacima pokazuje koliko se daleko otišlo na tom području. Danas, u vrijeme kad oružje postaje sve složenije, komunikacije su osnovni preduvjet uspjeha na vojnom planu, bez obzira radilo se o sprečavanju agresije ili o najefikasnijem načinu uništenja neprijatelja. Komunikacijski sateliti djeluju kao relejne postaje za prijenos komunikacija između dvije ili više točaka na Zemlji. Oružane snage većinom koriste satelitske komunikacije za prijenos glasovnih i podatkovnih poruka, ali se mogućnosti upotrebe satelitskih komunikacija za vojne namjene brzo šire i uključuju područja kao što su prijenos fotografija, telekonferencije, vođenje oružanih sistema te prijenos najrazličitijih informacija u realnom vremenu. Vojne komunikacijske satelite možemo podijeliti u dvije veće skupine: satelite u kružnim i eliptičnim ne-geostacionarnim orbitama i satelite u geostacionarnoj orbiti.

Ideja komunikacijskih satelita pripisuje se Britancu Arthuru Clarku, jednom od najznačajnijih pisaca znanstvene fantastike. U Clarkeovim djelima na sjajan se način spajaju znanstvene ideje s duhovnim optimizmom. Djela poput Kraj djetinjstva ili 2001: Odiseja u svemiru, po kojoj je snimljen i Oskarom nagrađen film (1968) postali su klasici. Uspjehom Svemirske odiseje postalo je popularno i zločesto računalo HAL 9000, koje se prema filmu rodio 1997. godine. Dakle, godine 1945. Clarke je objavio zamisao da se emisijama s tri satelita na putanji razmaknutoj za 120 može pokriti cijelo naseljeno područje Zemlje. Na toj putanji, koja se nalazi u ravnini ekvatora Zemlje, satelit bi se kretao od zapada prema istoku na visini oko 35900 km iznad površine Zemlje, pri čemu bi kutna brzina satelita bila jednaka kutnoj brzini točke na ekvatoru ispod satelita. Stoga, satelit za promatrača sa Zemlje miruje. I baš ta "nepomičnost" omogućuje da antene zemaljskih stanica koje šalju i primaju signale mogu biti usmjerene na određenu točku neba. To pak znači da prijemnici mogu biti jednostavni za rukovanje i - jeftini. Kod umjetnih satelita gravitacija se iskorištava kao centripetalna sila, te uz potrebnu kružnu brzinu može prisiliti satelit na kruženje npr. oko Zemlje. No, jednostavnom formulom koja nakon izjednačavanja centrifugalne sile (koja nastoji satelit izbaciti u svemir) i sile Zemljine gravitacije (uz uvjet da je ophodno vrijeme jednako jedan dan), daje polumjer kružne staze geostacionarnog satelita, poigrao se 1929. godine, još petnaestak godina prije Clarka Hermann Noordung alias Herman Potočnik, što mu priznaje i sama NASA. Ono što je nama interesantno jest da je Potočnik Slovenac, ali rođen u našoj Puli, tadašnjoj austrougarskoj ratnoj luci. Potočnikov rad na svemirskoj problematici je kamen temeljac sličnih istraživanja u Njemačkoj, te je vodio i Wernhera von Brauna, kasnije tehničkog direktora njemačkog postrojenja u Peenemünde-u u kojem su se proizvodile rakete V-2, posebice mrske Britancima. Von Braun je poslije II. svjetskog rata postao značajna američka akvizicija, te je postavljen za direktora NASA Marshall Space Flight Center dok su se razvijale rakete Saturn V.

Prvi pokušaji uspostavljanja veze preko satelita služili su u čisto propagandne svrhe. Koncem 1958. lansirana je Atlas raketa s opremom za emitiranje božićne poruke predsjednika Eisenhowera, bez sumnje namijenjene onima koji su vjerovali da su Sjedinjene Američke Države na začelju tehnološkog razvitka. No vrlo brzo potom NASA i Ministarstvo obrane započinju vlastita istraživanja, često i ponavljana, za najbolje iskorištavanje svemira u interkontinentalnim komunikacijama.

No, prava je komunikacijska revolucija počela satelitima Echo (Jeka) i Telstar. Dok je Echo, zapravo veliki balon s aluminijskom oplatom koja je reflektirala radio signale, bio prvi pravi (i jedan od najvećih ikada sagrađenih komunikacijskih satelita), Telstar je imao ugrađene uređaje za pojačavanje signala. Počela je svemirska utrka koja je samo intenzivirala hladni rat. Sputnjik je izazvao i mnoge druge promjene u Americi. Naime, američki su stratezi procijenili da će naglasak na matematici i općenito znanosti u sovjetskom obrazovnom sustavu pružiti neprijatelju stratešku prednost od 10 godina. Američki Kongres je prepoznavši stratešku vrijednost obrazovanja, usprkos proračunskom manjku, izglasovao zakon da se iz budžeta odvoji tada ogromna suma od milijardu dolara za poboljšanje obrazovnog sustava, nabavku znanstvene opreme te stipendije nadarenim učenicima i studentima. Sputnjik je također inicirao i rasprave o korjenitoj i sustavnoj reformi američkog obrazovnog sustava, te rasprave o novim nastavnim planovima. Počele su se primjenjivati i nove nastavne metode glede unapređivanja samog procesa učenja. Naglasak je stavljen na eksperimentalnu nastavu, a ne samo učenje činjenica napamet.

Satelit Echo NASA je lansirala 1960. godine i odbijanjem radio-valova vježba prijem emisija iz svemira. Ured za napredne istraživačke projekte (Advanced Research Projects Agency, ARPA), armijski ogranak za znanstvena istraživanja, šalje letjelicu Courier 1 u putanju visoku 1.600 km. Postalo je jasno da želje dvije vrlo različite grupe korisnika neće tako lako biti usklađene, pa dok NASA započinje projekte Rebound, Relay, Syncom i Telstar, namijenjene znanstvenoj provjeri projekta koji bi se mogao pretvoriti u unosan posao, Ministarstvo obrane formulira svoje programe.

Samo četiri mjeseca nakon lansiranja prve američke svemirske letjelice, Ured za napredne istraživačke projekte osniva savjetničko tijelo za svemirske komunikacije, i to dovodi do niza novih prijedloga. To rezultira specificiranjem svojstava potrebnih ratnom zrakoplovstvu i jedinicama veze (Army Signal Corps). Predložena su tri projekta: projekti Steer i Tackle, za patrolne i posebne zadatke u polarnoj putanji, te projekt Decree, za letjelicu u stacionarnoj putanji iznad ekvatora, za prenošenje informacija. Ova su tri programa ujedinjena u pothvatu nazvanom Advent, i to baš u vrijeme pripreme Echo leta, sjedinjujući istraživanja započeta projektom Courier s operativnim potrebama stvaranja mreže stacionarnih komunikacijskih satelita. Projekt Advent živi jedva dvije godine, a već je zamijenjen nizom manjih letjelica lansiranih uz druge satelite, namijenjene drugim zadacima. Zajedničke operativne potrebe konačno su dovele do stvaranja Početnog obrambenog satelitskog komunikacijskog sistema (Initial Defense Satellite Communications System, IDSCS) s nekoliko letjelica u stacionarnoj putanji oko Zemlje. Pokusne je komunikacijske orbitalne letjelice lansirane zajedno s drugima razvijao laboratorij Lincoln, i to pod nazivom Lincoln Experimental Satellites, ili skraćeno LES.

IDSCS, DSCS

Nekoliko je putanja pogodno za komunikacijske svrhe. Vrlo niske orbite s priličnim nagibom prema ekvatoru imaju dosta ograničenu vrijednost, za razliku od visokih kad je satelit dugo nad korisnikovim radio-horizontom. Stacionarna putanja je u svakom slučaju idealna jer se letjelica ne miče u odnosu na zemaljsku opremu. Tu je vrstu orbite, s upravo tom ulogom, odmah po drugom svjetskom ratu predlagao i Arthur C. Clarke. S druge strane, satelit je prilično udaljen od Zemlje pa uređaji za prijem signala moraju biti vrlo osjetljivi. Uređaji u orbiti ne mogu emitirati snagom zemaljske opreme, pa će uhvaćeni i preneseni signali biti slabi u usporedbi s konvencionalnim vezama. Točka u svemiru može se iskoristiti i za postavljanje jednostavnog reflektora, no to nije od naročite koristi kad se radi o tajnim vojnim podacima i informacijama jer bi ih bilo lako ometati. U svakom slučaju, jačina primljenog signala bila bi još mnogo slabija.

Stoga se ratno zrakoplovstvo SAD odlučuje za male satelite mase 45 kg, s prijemnikom koji je signale sa Zemlje primao na frekvenciji 8 GHz, i odašiljačem koji ih je slao natrag na frekvenciji 7,2 GHz. IDSCS letjelice su imale oblik poliedra s 24 stranice obložene fotovoltaičnim ćelijama, promjera 91, a visine 81 cm. Lansirane su nosačem Titan 3C-Transtage sposobnim da u stacionarnu putanju donose teret od 1,6 tone, a prema planu ih je trebalo biti ukupno 26. Bile bi postavljene u nešto nižu putanju, na visini od 34 tisuće kilometara, tako da bi se u odnosu na promatrača na Zemlji ipak polako pomicale - od horizonta do horizonta prelazile bi za oko 4 i pol dana. Snažna raketa-nosač najednom nosi sedam ili osam IDSCS satelita, a posljednji stupanj, Transtage, služi za točno postavljanje u orbitu.

Prva grupa od sedam letjelica uzlijeće 16. lipnja 1966, no drugi pokušaj, dva mjeseca kasnije, propada jer je prilikom lansiranja eksplodirao nosač. Osam novih satelita ipak polijeće u siječnju 1967, tri se pridružuju u srpnju, a posljednjih osam u lipnju 1968. Tako je u putanju postavljeno svih 26 letjelica, razdvojenih za prosječno 14 stupnjeva geografske duljine, koje se polako okreću oko planeta. Za to se vrijeme nastavlja rad na pokusnim LES satelitima, ispitujući nove komunikacijske mogućnosti primjenjive u drugoj fazi, koja će pod imenom Obrambenog satelitskog komunikacijskog sistema (Defense Satellite Communication System - DSCS) koristiti stacionarnu putanju i mnogo veće letjelice.

Početnu seriju od 26 IDSCS satelita izgradila je tvrtka Ford Aerospace, s predviđenim životnim vijekom od 18 mjeseci. Imali su ograničene komunikacijske mogućnosti, sa samo jednom toroidalnom antenom. Faza 2 s DSCS mrežom početak rada koje je planiran koncem 1971, trebala je ispuniti sve zadatke za čitavo desetljeće, što će reći ostvariti globalnu teleks vezu, te prijenos podataka i razgovora između jedinica armije, mornarice, zrakoplovstva i pomorske pješadije.

DSCS-2 satelite izradila je prema specificiranim zahtjevima tvrtka TRW iz Redondo Beacha u Kaliforniji, pod kontrolom Uprave za obrambene komunikacije (Defense Communications Agency). U prvo je vrijeme naručeno šest letjelica, s dvije pokretne tanjuraste antene uskog snopa i dvije širokog, od kojih je jedna služila za prijem, a druga za odašiljanje. Tanjuraste antene će se usmjeravati prema relativno malim područjima na površini Zemlje, omogućujući korištenje malih stacionarnih ili pokretnih stanica. Druge će dvije pokrivati čitavu stranu planeta pod satelitom. Antene uskog snopa usmjeravat će emisije na područje promjera 1600 km.

Komunikacijska oprema i antene postavljene su na platformu odvojenu od trupa valjkaste letjelice koja je rotacijom oko uzdužne osi stabilizirana u prostoru. Dio koji se ne okreće omogućavao je točno usmjeravanje antena, a fotovoltaične ćelije stvarale su dovoljno električne energije za pravilan rad. U početku je to bilo oko 500 vata, no zbog smanjivanja efikasnosti ćelija na koncu trogodišnjeg razdoblja to je iznosilo oko 390 vata, ipak dovoljno da namiri potrebnih 245 vata koliko je trošila oprema satelita.

Kako su DSCS-2 sateliti trebali biti postavljeni 36.000 km nad ekvatorom, s nagibom putanje od 3 stupnja, nisu bili potpuno stacionarni već su na nebu opisivali osmicu, gibajući se 3 stupnja na sjever, i isto toliko na jug. Antene uskog snopa imale su uređaj za poništavanje tog gibanja, pa su uvijek bile usmjerene točno kamo je trebalo.
U usporedbi s IDSCS satelitima, letjelica Faze 2 bila je velika i masivna. Duljina je iznosila gotovo 4 metra, promjer skoro 3 metra, a svaki je DSCS-2 satelit imao masu od 570 kg. Odašiljači letjelice šalju posebne šifrirane signale potrebne za usmjeravanje prijemnih antena na Zemlji. Radio-emisija s planeta odašiljala je na frekvenciji između 7,2 i 7,4 GHz ako se radi o širokom snopu, odnosno 7,5 do 7,7 GHz za uski. Primljene informacije satelit šalje do druge zemaljske stanice, recimo na drugoj strani Tihog oceana, na frekvenciji između 7,9 i 8,1 GHz, odnosno 8,1 i 8,4 GHz.

Stacionarne zemaljske stanice ovog sistema opremljene su antenama promjera 18,3 m, dok su pokretni prijemnici, pa i oni na brodovima, imali tanjure promjera 1,8 m. Od samog je početka sistem DSCS-2 bio namijenjen strateškim i taktičkim komunikacijama između stacionarnih i pokretnih stanica, podržavajući obrambene interese širom svijeta u opsegu sasvim nedostižnom prijašnjom tehnologijom.

Broj DSCS-2 satelita neće biti tolik kao kod prethodnih prototipskih sistema, pa će svaki nositi i mali motor za pomicanje iz jedne putanje u drugu. Dogodi li se da zakaže jedan među njima, recimo onaj nad Indijskim oceanom, jedan iz atlantske regije premjestit će se oko planeta na novo mjesto i preuzeti dužnosti pokvarenog. Tako će se prvi put zaista čitava Zemlja opasati komunikacijskom mrežom, a informacije će od zemaljskih stanica preko satelita stizati do odredišta.

Radom DSCS sistema upravljat će se iz Zrakoplovnog centra za kontrolu satelita (Air Force Satellite Control Facility), jedinicom Sistemske komande ratnog zrakoplovstva (Air Force Systems Command) smještenoj u Sunnyvale stanici u Kaliforniji. One u New Hampshireu, Kaliforniji, te na Havajima, Guamu, Grenlandu i otoku Diego Garcia u Indijskom oceanu, prate, komuniciraju, šalju naredbe i obrađuju podatke dobivene iz DSCS mreže. Svaka od dviju tanjurastih antena pomiče se prema naredbama iz bilo koje od spomenutih zemaljskih stanica.

Zrakoplovstvo je prilično promjenjive sreće u ostvarivanju globalne komunikacijske mreže. Prva su dva satelita uspješno lansirana 2. studenog 1971. jednim nosačem Titan 3C, a i drugi je par uspješno stigao u putanje 13. prosinca 1973. No, uskoro po polijetanju s lansirnog tornja u Cape Canaveralu 20. svibnja 1975. otkazuje sistem navođenja Titana pa treći par ne dolazi u odgovarajuću orbitu. Do tada je od tvrtke TRW naručeno još šest satelita, a prva dva iz te serije polijeću 12. svibnja 1978. Slijedeći par je poslan u orbitu 25. ožujka 1978, ali je zbog otkazivanja motora drugog stupnja rakete-nosača izgubljen. Uspješnim lansiranjem u prosincu iste godine završava se prva proizvodna serija satelita.

Ministarstvo obrane naručuje 1977. još četiri letjelice tipa DSCS-2, što povećava broj na ukupno 16. U ovu seriju TRW ugrađuje poboljšanja namijenjena pojačavanju emisijske snage odašiljača. Prvi par treće, modificirane, grupe uzlijeće u studenom 1979, nadopunjujući postojeći sistem u kojem su neki od već lansiranih satelita prestali s radom. Uprava za obrambene komunikacije planira četiri ispravne DSCS letjelice u putanji, po jednu nad Atlantskim i Indijskim oceanom, jednu nad istočnim, i jednu nad zapadnim dijelom Pacifika. Dvije »rezerve« spremne su da odu do željene geografske duljine, ili da zamijene neku od prije spomenutih.

Nedostatak odgovarajuće pokrivenosti, teoretski nedostignute čak ni letom u studenom 1979, jer jedna od »rezervi« nije radila, a ostale su letjelice došle do kraja radnog vijeka, tjera Ministarstvo obrane da zadatke DSCS serije prebaci na druge NATO satelite, o kojima ćemo govoriti kasnije. Zakočena na početku nedostatnim sredstvima Pentagona, Faza 2 DSCS sistema vukla se od jednog tehnološkog ili proizvodnog problema do drugog, nikad ne ispunjavajući planirane ciljeve.

Nekoliko nepredvidljivih teškoća odužilo je Fazu 2 do razdoblja priprema Faze 3, za sasvim drukčiju generaciju komunikacijskih satelita. Oni su trebali zamijeniti DSCS-2 seriju s konca sedamdesetih godina. Poteškoće svih vrsta, a posebice manjak financijskih sredstava, pomiču prvo lansiranje na 1981, a zakočena je i narudžba za operativnu seriju. Tek nakon uspjeha pokusne faze, po dokazivanju svojstava Pentagon će odlučiti hoće li prihvatiti seriju satelita tako potrebnih Upravi za obrambene komunikacije.

Za razliku od modela Faze l i 2, koji su vrtnjom od 150 i 60 okretaja u minuti stabilizirani u orbiti, sateliti Faze 3 su položajne stabilizirani poput meteoroloških letjelica Block 5D, što se općenito govoreći pokazalo mnogo uspješnijim rješenjem. Proizvodi ih General Electric koji je potrebno iskustvo u izradi stabilnih orbitalnih platformi dobio izradom Nimbusa, meteoroloških istraživačkih satelita, i Landsat letjelica za proučavanje geoloških bogatstava našeg planeta, tako da je na natječaju uspio dobiti posao s DSCS-3. Svaki je satelit kutija dugačka 2,8 m široka 1,9 m i visoka 1,9 m, a na sebi nosi dva sklopiva solarna »krila« s fotovoltaičnim ćelijama. Prilikom lansiranja letjelica ima masu od 885 kg; nakon što se utroši manevarske gorivo preostaje oko 748 kg, oko 220 kg više od modela DSCS-2 koji zamjenjuje. Raspon »krila« u orbiti iznosi 11,6 m. Kao što smo rekli, satelit je stabiliziran u sve tri osi, što znači da se može trajno usmjeriti prema Suncu pa velika površina fotovoltaičnih ćelija omogućuje stvaranje 1100 vata električne energije potrebne za rad upravljačke i komunikacijske opreme.

DSCS-3 koristi šest radio-kanala, dva više od prethodne serije. Osim toga, pouzdanost sistema mnogo je veća, s predviđenim vijekom trajanja duljim od deset godina; dakle, dvostruko većim od DSCS-2. Dvije složene, elektronički upravljane antene nose po 19 elemenata, što drugim riječima znači da rade kao višestruki prijemnici i predajnici; jedina prijemna antena ima kapacitet od 61 elementa, odnosno 61 prijemnika, fazno i/ili amplitudno moduliranih za rad s odgovarajućom zemaljskom stanicom, a može se usmjeriti i prema neprijateljskim uređajima za ometanje radio-emisija. Sateliti nose i antenu promjera 91 cm za rad s manjim pokretnim prijemnicima i odašiljačima. Dodatnu sistemsku podršku pružaju dvije antene širokog snopa za pokrivanje čitave zemljine hemisfere. Uređaji za prebacivanje frekvencijskog područja omogućuju prijem signala na UKV (ultrakratkovalnom) području i slanje na istoj frekvenciji, odnosno prijem na SKV (superkratkovalnom) i odašiljanje na UKV području. Četiri primarna pojačala s valovodom stvaraju 10 vata emisijske snage, s dva dodatna od po 40 vata daju ukupno 120 vata, ili tri puta više od opreme na DSCS-2 letjelicama.

Uređaji za prebacivanje frekvencije omogućuju povezivanje bilo koje kombinacije valovoda ili antena između prijemnika i odašiljača. Na primjer, signal uhvaćen na prijemnoj anteni može se poslati do 40-vatnog odašiljačkog pojačala preko pomoćnih antena, upravljivog paraboličkog tanjura ili neke njihove kombinacije. Radne frekvencije satelita su jednake onima iz serije DSCS-2, uz dodatne kanale za telemetriju i slanje naredbe na SKV području.

U dvije godine koliko je program zakasnio od predviđenog prvog datuma lansiranja u 1979, manje preinake i ostali zastoji pružaju priliku za značajnu izmjenu zaštitnog sistema satelita za obranu od smetnji i jakih elektromagnetskih impulsa upravljenih prema njemu s namjerom uništavanja komunikacijske ili upravljačke elektroničke opreme. Ovo »utvrđivanje« je tim potrebnije znaju li se sovjetska dostignuća na području uništavanja letjelica u svemiru. Dođe li do ratnog sukoba između supersila, komunikacijski i obavještajni sateliti bit će prvi na udaru jer o njima bitno ovisi razvoj događaja. Programska satnica modela DSCS-3 znatno je izmijenjena nakon odluke Ministarstva obrane o proizvodnji svega dva prototipa. Prvi DSCS-3 poletjet će s Canaveralskog lansirnog tornja na Titanu 3C, i to zajedno s trećim poboljšanim satelitom DSCS-2. Taj nosač ima pojačani treći stupanj za podizanje veće mase letjelice DSCS-3. Slijedeći »paket«, sastavljen od drugog prototipa DSCS-3 i posljednjeg prepravljenog DSCS-2, polijeće 1982. godine, godinu dana nakon prvog leta. Raketa-nosač je novi model Titana, nazvan 34D, razvijen kao rezerva za prve letove raketoplana koji će s vremenom zamijeniti sve dosadašnje tipove letjelica za jednokratnu upotrebu.

DSCS oprema podržava sistem strateške obrane Sjedinjenih Država, te globalnu komunikacijsku mrežu vojnih snaga, čuvajući infrastrukturu Nacionalne komandne uprave (National Command Authority), živčanog sustava koji bi upravljao zbivanjima u slučaju svjetskog rata. Donekle specifične potrebe američke ratne mornarice nastoje razviti dodatne mogućnosti komunikacijskih satelita u modelu Fltsatcom, ime koje je izvedeno prema funkciji koju ispunjava: satelitske komunikacije flote (Fleet Satelitte Communications).

FLTSATCOM, AFSATCOM, MARISAT, LEASAT, TACSAT

Spoznaja o značajnosti uloge američke ratne mornarice u uvjetima sve brojnije sovjetske flote potiče koncem šezdesetih godina specifikaciju osobina novog satelita, a uspješnim manevrima u Pentagonu, mornarici je 1972. dozvoljeno da od tvrtke TRW naruči izradu Fltsatcom sistema. Planovi su govorili o prvom lansiranju 1975, a mrežu je trebalo sačinjavati pet letjelica u putanji oko Zemlje.

Zastoji, međutim, usporavaju realizaciju i ovog programa, pa je mornarica prisiljena izraditi novi plan, nazvan Gapfiller (Zakrpa), samo ime kojeg govori o čemu se radi. Na civilnim pomorskim satelitima Marisat iznajmljuje se prostor za opremu; Ministarstvo obrane mora učiniti sličan korak pa plaća velike svote za komunikacijske kanale na civilnim letjelicama. Na ovim se primjerima vidi dokle je dovela nebriga i smanjivanje budžeta prijašnjih administracija.

Fltsatcom sistem je namijenjen svjetskoj mreži UKV i SKV komunikacija za podršku najhitnijih zadataka američke mornarice i zrakoplovstva, ovog posljednjeg roda vojske preko Afsatcom veza koje ne traže posebne letjelice već se prijemnici i odašiljači ugrađuju u druge, uključujući i Fltsatcom. Mornarička komanda elektroničkih sistema (Naval Electronics Systems Command) upravlja programom, a NASA lansira satelite iz Cape Canaverala na Atlas-Centaur nosačima. Osnovna ideja projekta govori o postavljanju barem tri satelita u stacionarnu putanju nad Zemljom za vezu između brodova, zrakoplova i ogranaka Uprave nacionalne komande. Letjelica se sastoji od šesterostranog kućišta za opremu, odnosno komunikacijske uređaje, te raketnog motora koji je dovodi u stacionarnu putanju 36 tisuća kilometara iznad Zemlje. Titan 3C s Transtage trećim stupnjem mogao bi ubaciti satelit u željenu orbitu bez dodatne opreme, no Atlas-Centaur je ubacuje u putanju kojoj je stacionarna orbita tek najviša točka elipse.

Kad satelit stigne u apogej pali se raketni motor koji perigej (najnižu točku putanje) podiže na istu visinu, tj. orbita postaje kružna. Fltsatcom letjelica ima prilikom lansiranja zajedno s raketnim motorom na kruto gorivo masu od oko 1860 kg; poslije dolaska u stacionarnu putanju, odnosno potrošnje goriva, masa se smanjuje na samo 840 kg.

Na suprotnoj strani satelita nalazi se sklopiva parabolična antena od nehrđajuće čelične mreže koja se u putanji rasklapa na promjer od 4,9 m. Spiralna UKV prijemna antena izvlači se aktiviranjem šarki s oprugama postavljenim na jednoj strani parabolične antene. »Krila« s fotovoltaičnim ćelijama također su sklopljena prilikom lansiranja, a u putanji 2940 pojedinih elemenata daje prosječno 1260 vata električne energije koja se odmah troši ili sprema u akumulatore.

Svaki je Fltsatcom satelit hidrazinskim raketnim motorima stabiliziran u sve tri osi, a oni omogućuju i mijenjanje položaja u stacionarnoj putanji. Planirani životni vijek letjelica iznosi oko pet godina. Tokom normalnog rada satelit se naredbama iz Satelitske kontrole ratnog zrakoplovstva (Air Force Satellite Control Facility) održava unutar l stupnja geografske duljine od nominalnog položaja. Svaki od njih ima 23 komunikacijska kanala na UKV i SKV području, od kojih mornarica koristi deset, a ostali se iznajmljuju zrakoplovstvu za Afstacom sistem komunikacija između nuklearnih udarnih snaga. Jedan kanal služi Upravi nacionalne komande; kroz njega bi u slučaju potrebe prošla naredba za početak atomskog napada.

Prvi je Fltsatcom uspješno lansiran u veljači 1978, a drugi, treći i četvrti polijeću u svibnju 1979, siječnju 1980, te listopadu 1980. Peta je letjelica iz serije pošla prema putanji u kolovozu 1981. no jaki je potres prilikom uzdizanja djelomično oštećuje. Fltsatcom oprema postavljena je na sve brodove i podmornice flote, što znači na više od 450 plovnih jedinica. Brodski komunikacijski terminali koriste se i civilnim Marisat letjelicama čiji se kanali iznajmljuju.

Izrađeni uglavnom za potrebe ratne mornarice SAD, Fltsatcom sateliti prenose većinu UKV i SKV veza za brodove i podmornice. No jedan je komunikacijski kanal »posuđen« zrakoplovstvu, za njegov Afsatcom program. Neslužbeni ugovor odudara od uobičajene prakse iznajmljivanja slobodnih kapaciteta drugih vojnih ili civilnih letjelica. Upravo zato će se u nasljednicima Fltsatcom serije ozakoniti posudba kanala za vezu, a putem jedinstvenog projekta koji će Hughes Communication Services (HCS) ostvariti izradom Leasat satelita, američka će vlada doći u situaciju da plaća korištenje! HCS se financira iz privatnih izvora, a prva će sredstva izvana dobiti tek po postavljanju satelita u putanju. Na odabrana mjesta stacionarne orbite (iznad Antlantika, Indijskog oceana, te Pacifika), za koju će godinu stići četiri Leasat letjelice, a preko njih će se obavljati sav UKV promet Ministarstva obrane SAD. Premda prvenstveno namijenjen korisnicima iz ratne mornarice, Leasat će upotrebljavati i kopnena vojska, zrakoplovstvo i jedinice pomorske pješadije. Zemaljske stanice će biti izgrađene na otoku Guam, Havajima, u Kaliforniji i Virdžiniji, a komandni centar pod upravom Pomorskog telekomunikacijskog operativnog centra (Naval Telecommunications Command Operations Center) bit će smješten u Los Angelesu.

Leasat je veliki satelit koji u potpunosti iskorištava teretni prostor raketo-plana, još jednu prednost za konstruktore letjelica. Fltsatcom serija je lansirana nosačima Atlas-Centaur koji dopuštaju maksimalni promjer od 2,7 m, dok najjača raketa na raspolaganju Ministarstvu obrane, Titan 3C, ima prostor za teret širine 3 m. Mnogo veći spremnik raketoplana promjera 4,6 m omogućuje optimalnu konstrukciju, i Hughes je to sasvim iskoristio.

Leasat je valjkastog oblika, promjera 4,2 a visine 4,3 m; nakon rasklapanja antena na vrhu, duljina se povećava na gotovo 6,2 m. Fotovoltaične ćelije na trupu osiguravaju 1260 vata električne energije čak i nakon pet godina upotrebe u svemiru. Nekoliko pogonskih sistema služi za dolazak u stacionarnu putanju, pretvaranje izdužene putanje u kružnu, te manje promjene položaja. Space Shuttle će ponijeti satelit do visine od 296 km. Nakon što ga dvije opruge izbace iz teretnog prostora, Leasat će se aktiviranjem malih raketnih mlaznica zavrtjeti oko uzdužne osi. Paljenjem glavnog motora u trajanju od jedne minute letjelica polazi prema geostacionarnoj putanji. Ta je pogonska jedinica, ugrađena u tijelo satelita, nešto prerađeni motor trećeg stupnja Minuteman projektila. Kad se potroši kruto gorivo na scenu stupa sistem s tekućim, zadužen za ulazak u geostacionarnu putanju. Njegovi su motori slični onima na Apollo letjelicama. Kad Leasat stigne do visine od 36 tisuća kilometara, motori se ponovno pale, podižu perigej, odnosno pretvaraju eliptičnu orbitu u kružnu. Jedan unutrašnji dio satelita okreće se u suprotnom smjeru od satelita, što drugim riječima znači da miruje prema Zemlji. Na njega je učvršćena oprema za upravljanje, telemetriju i komunikacije. Prilikom izbacivanja iz raketoplana, Leasat ima masu od gotovo 7 tona, ali se utroškom goriva ona smanjuje na 1,3 tone. Komunikacijska oprema ima kapacitet od 13 UKV kanala na frekvencijama od 244 do 317 MHz. Poput NATO-4 satelita, životni mu je vijek dulji od deset godina, što se kod suvremenih svemirskih letjelica može gotovo smatrati standardom. Leasat je prvi satelit koji se naprosto mora lansirati raketoplanom jer veliki promjer ne dopušta korištenje drugih postojećih nosača.

SKYNET

Ministarstva obrane i tehnologije Ujedinjenog Kraljevstva financiraju razvoj sistema Skynet, koji se već 1969. pojavljuje kao veza između domovinskih i prekomorskih snaga na moru i kopnu. Još 1966. engleska vlada potpisuje sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama o satelitskom sistemu kojeg će izraditi tvrtke Ford Aerospace. Britanske je interese u tom sporazumu zastupalo ratno zrakoplovstvo SAD. Skynet 1, s radnim frekvencijama između 7 i 8 GHz, postavljen je u stacionarnu orbitu nad Indijski ocean u studenom 1969, a služio je za veze između Bliskog i Dalekog istoka.

Skynet 2, lansiran devet mjeseci kasnije, nije uspio stići u stacionarnu orbitu jer je zakazao raketni motor za manevriranje. Ovaj drugi satelit je zajedno s prvim trebao zadovoljiti britanske potrebe za komunikacijama u razdoblju od pet godina, no gubitak Skyneta 2 mijenja planove. Tek u veljači 1974. polijeće Skynet 2A, no lansiranje ne uspijeva pa satelit ponovno ostaje u krivoj putanji; deset mjeseci kasnije, u studenom iste godine, u ispravnu orbitu konačno stiže Skynet 2B. Letjelica je postavljena iznad Sejšelskog otočja, i služi za komunikacije u područjima između srednjeg Atlantika i Australije. Za to su korištena dva kanala, jedan na 20, a drugi na 2 MHz, s posebnim signalom za praćenje položaja satelita.

Velika Britanija trenutno koristi geostacionarne komunikacijske satelite tipa Skynet 4, zadnji satelit Skynet 4F bio je lansiran u veljači 2001. godine.

NATO sateliti

Slijedeći element komunikacijske mreže Zapada su NATO sateliti financirani sredstvima zemalja članica pakta. Sistemske specifikacije nastaju na temelju istraživačkog rada u tadašnjem Istraživačkom i razvojnom institutu Ministarstva zrakoplovnih veza (Ministry of Aviation's Signal Research and Development Establishment), smještenom u Christchurchu, Engleska. Prvi rezultat rada bio je sistem Skynet, a iz njega se rodila misao o satelitskom sistemu koji će povezivati sjevernoameričke i evropske zemlje. Tokom 1967. u Bonnu je postignut sporazum predstavnika sedam zemalja; Belgije, Kanade, Njemačke, Italije, Nizozemske, Velike Britanije i Sjedinjenih Država. Dogovoreno je da će sateliti biti izrađeni u američkim tvornicama jer nitko drugi nije tada imao toliko iskustva. Oprema je iskušana na dva leta LES satelita, godina 1967. i 1968; izradu i ispitivanje NATO satelita preuzima Ford Aerospace. Namijenjen vezi glavnih gradova NATO zemalja, prvi je satelit lansiran iz Cape Canaverala Thor-Delta nosačem u ožujku 1970. Postavljen je iznad istočnog Atlantika, a kontrola nad njim je u prvo vrijeme bila u rukama ratnog zrakoplovstva SAD-a.

NATO-2 polijeće u veljači 1971, pa se taj par koristi za testiranje novih zemaljskih stanica, odnosno komunikacijskih veza, i to u prvom redu preko NATO sjedišta u Bruxellesu. Drugi je satelit korišten za vezu NATO jedinica smještenih od Turske do Sjedinjenih Američkih Država, a oba su trebala raditi sve do 1976. kad nastupa nova programska faza. Tada se na Delta raketi uzdiže prvi od tri NATO-3 satelita, dosta veći od prva dva, masa kojeg iznosi 705 kg pri lansiranju, odnosno 385 kg u stacionarnoj putanji nad Atlantikom, što ga čini tri puta masivnijim od prethodnog. Letjelica je vrtnjom od 90 okretaja u minuti stabilizirana oko uzdužne osi, a troroga antena i dva prijemno-odašiljačka uređaja s radnim frekvencijama između 7 i 8 GHz smješteni su na nepokretnoj platformi. Fotovoltaične ćelije stvaraju 425 vata električne energije, a satelit je u cijelosti dug 3, a širok 2,2 m. NATO-3B lansiran je u siječnju 1977, a u studenom 1978. u putanju stiže NATO-3C, posljednji iz serije. Sporazumom sklopljenom 1977. godine Sjedinjene Američke Države dobivaju ekskluzivno pravo korištenja letjelice NATO-2B, a za uzvrat se NATO jedinice mogu služiti odgovarajućim kapacitetom DSCS-2 satelita nad Atlantikom. NATO-3C je smatran rezervnim.

Trenutno su u potrebi dva satelita 4. generacije NATO 4 , od čega je NATO 4A operativni satelit, NATO 4B je primarna pričuva u orbiti, a satelit prijašnje generacije NATO 3D se koristi kao zadnja pričuva. Osnovne osobine četvrte generacija komunikacijskih satelita su životni vijek od preko deset godina, dodatne količine goriva za prelazak iz putanje u putanju, veći akumulatori električne energije, te više komunikacijskih kanala za veze sa Zemljom.

SDS

Kako svi sateliti DSCS, Skynet i NATO serije rade u stacionarnoj putanji visoko nad ekvatorom, polarni krajevi nisu dobro pokriveni, a maleni broj zemaljskih stanica na velikih geografskim širinama sjeverne hemisfere potiče razvoj posebne letjelice za ispunjavanje strateških potreba američkih bombarderskih snaga. I tako je u ožujku 1975. lansiran prvi SDS (Satellite Data Systems, satelitski podatkovni sistem) satelit koji nadopunjuje Afsatcom mrežu. Svi zrakoplovi Strateške zračne komande i centri za kontrolu lansiranja interkontinentalnih balističkih projektila povezani su na terminale koji omogućuju brzu komunikaciju u najtežim uvjetima.

Zbog potrebe pokrivanja polarnih područja, SDS-1 leti eliptičnom putanjom nagiba 64 stupnjeva, 295 do 39337 km nad Zemljom. U slučaju većeg sukoba pouzdana sredstva komuniciranja svakako će biti odlučujući faktor u odvijanju rata, a mogućnost neprekidnog kontakta zrakoplova s Upravom nacionalne komande osigurava odgovarajući odgovor i preživljavanje udarnih snaga, bez obzira radilo se o projektilima Minuteman i Titan, ili o floti B-52, bombardera.

Problem komuniciranja s područja iznad 70. stupnja geografske širine preko stacionarne orbite ukazuje na teškoće sovjetskih vezista. Sistem kojeg su oni odabrali osniva se na eliptičnoj 12-satnoj putanji s nagibom od 63 ili 74 stupnja prema ekvatoru. Nedostatak nestacionarnih orbita, praćenje satelita dok putuje od horizonta do horizonta, u velikoj je mjeri izbjegnuto jer su letjelice postavljene toliko visoko da u vidokrugu prijemne stanice ostaju oko osam sati.

Kao i SDS-1, SDS-2 i Capricorn (jarac) su sateliti također u visoko-eliptičnoj orbiti, a TDRSS (Tracking and Data Realy Satellite System, satelitski sistem za praćenje i prijenos podataka) su u geostacionarnoj orbiti, gdje se koriste kao relejni komunikacijski sateliti za povezivanje izvidničkih satelita u niskim orbitama sa kopnenim nadzornim i prijemnim postajama. Sateliti SDS-2 i Capricorn u visoko-eliptičnoj orbiti opremljeni su i sa infracrvenim senzorima za otkrivanje ispaljenja raketa, kojima nadziru polarna područja, od kuda bi protivničke nuklearne podmornice mogle ispaljivati svoje balističke rakete, a gdje ih sateliti programa DSP u geostacionarnoj orbiti ne mogu otkriti.

 

Sateliti UFO (Ultra High Frequency Follow-on) od 1993. godine nadomještaju mornaričke i zrakoplovne satelitske komunikacijske sisteme (FLTSATCOM, AFSATCOM), taktičke komunikacijske satelite (TACSAT) i satelite (LEASAT). Pored osnovne komunikacije na ultra-visokim frekvencijama (UHF) dio satelita omogućuje komunikaciju na super-visokim frekvencijama (SHF) i na ekstremno visokim frekvencijama (EHF), tri od predviđenih 11 satelita su opremljeni sa sistemom za globalno odašiljanje (GBS) za jednosmjerne komunikacije velikih mogućnosti. Izuzetno brz prijenos podataka sistema GBS omogućuje npr. da se vrijeme prijenosa velike fotografije s komentarima (veličine 24 MB) sa 22,2 sata, koliko je trajalo preko sistema LDR na satelitima Milstar I, smanji na svega 8,4 sekunde.

Sateliti Milstar I i Milstar II su danas najmoderniji vojni komunikacijski sateliti. Djeluju na ekstremno visokom frekvencijskom području (EHF), koji osigurava pouzdane, sigurne te na ometanje i nuklearni elektromagnetski puls otporne komunikacije. Prvi satelit Milstar I bio je lansiran u veljači 1994. godine, drugi u studenom 1995. U travnju 1999. pridružio im se novi, poboljšani Milstar II, koji je zbog greške pri radu zadnjeg stupnja noseće rakete ostao uhvaćen u neupotrebljivu orbitu. Drugi Milstar II bio je uspješno postavljen u orbitu u veljači 2001., a treći u siječnju 2002. Sa četiri operativna satelita u orbiti konstelacija će postati potpuno operativna, a predviđeno je postavljanje još jednog satelita, koji će vjerojatno služiti kao pričuva. Svi sateliti tipa Milstar su opremljeni sistemom crosslink (križna veza), koji omogućava međusobnu povezanost satelita bez upotrebe kopnene postaje, i sistemom za nisku brzinu prijenosa podataka (Low Data Rate, LDR) s prijenosom od 75 do 2400 bita/sek, sa 192 komunikacijska kanala s četiri korisnika po kanalu. Sateliti Milstar II imaju još sistem za srednju brzinu prijenosa podataka (Medium Data Rate, MDR) s brzinom od 4,8 do 1544 kbita/sek, sa 32 komunikacijska kanala i do 70 korisnika po kanalu. Milstar su prvi komunikacijski sateliti, koji koriste algoritme za obradu signala na satelitu te stoga omogućavaju uspostavu korisnicima priređenih mrežnih veza u nekoliko minuta, u odnosu na dosadašnje mreže, koje su morale biti uspostavljene na tlu, što je moglo trajati više tjedana. Milstar su također prvi sateliti koji koriste frekvencijsko skakanje za veću sigurnost komunikacija. Sukladno mogućnostima je i cijena jednog satelita - 800 milijuna dolara.

 

Prvi pokusi opreme za komunikacijske satelite započinju u Sovjetskom Savezu još 1964. godine. Tri godine poslije toga stvoren je prvi operativni sistem, Molonija, lansiran u vrlo eliptičnu orbitu s perigejom od 500 i apogejom od čak 39 tisuća kilometara, nagiba 65 stupnjeva.

Kako je Sovjetski Savez za prve svemirske letove koristio vrlo velike rakete nosače, tako se i Molnija osnivala na interkontinentalnom balističkom projektilu SS-6 s dodatnim raketnim stupnjevima. Upravo zato su inženjeri konstruirali letjelicu mase preko tone i pol, dakle znatno masivniju od bilo koje američke letjelice iz tog razdoblja. Satelit je bio složena oblika, a šest ploča s fotovoltaičnim ćelijama stvara 500-700 vati električne energije. Sovjetske su komunikacijske letjelice bile velike i od samih je početaka zaobiđena teškoća karakteristična za američke modele. Naime, odašiljačka je snaga dovoljna za prijem na konvencionalnim prijemnicima.

Eliptična putanja odabrana za Molniju ima apogej nad sjevernim geografskim širinama, pa je satelit dulje vrijeme (konkretnije, osam sati) na vidiku zemaljske stanice. Molnija mrežu su isprva sačinjavale tri letjelice razmaknute po 120 stupnjeva, a kasnije je, zbog bolje pokrivenosti, ubačena četvrta, pa je razmak smanjen na 90 stupnjeva. U sistem je do 1976. ušlo 12 satelita, i tada je prihvaćen razmak od 45 stupnjeva. Molnija je u svom životnom vijeku imala tri osnovna oblika.

Prvi model je korišten na početku programa, u prvom redu za vojne svrhe. U studenom 1971. polijeće prerađena Molnija 2, s 50 posto više električne snage. Ona ne zamjenjuje Molniju 1 već nadopunjuje prvotni sistem. Treća verzija se pojavljuje u studenom 1974, s mogućnošću prijenosa TV-programa u boji i s višim komunikacijskim frekvencijama. Sateliti su u putanju smješteni u grupama, tako da ih je kod razmaka od 90 stupnjeva u jednoj točki bilo tri, i to svih vrsta, odnosno Molnija 1, 2 i 3. Upravo po tome se zaključilo da prvi model služi uglavnom za vojsku, a druga dva za civilne potrebe. Uobičajena konstelacija satelita sistema Molnija je bila 16 satelita (sa po dva u 8 orbita), ali se broj satelita smanjio, vjerojatno i zbog smanjenih potreba. 2001. godine su bila lansirana dva nova satelita tipa Molnija-3.

Sovjeti u prvih 16 godina svemirskih aktivnosti ne pokušavaju iskoristiti stacionarnu putanju, pa prvi satelit te vrste, Kozmos 637, polijeće tek u ožujku 1974. Nazvan još i Molnija 1-S bio je postavljen tako da pokriva Evropu, Aziju, Afriku i Australiju, a prethodio je letjelicama tipa Stacionar. Razvoj novih, stacionarnih satelitskih sistema slijedi zacrtane planove, vodeći prema komercijalno konkurentnom poduhvatu koji je bio odgovor na telekomunikacijski konzorcij Zapada s više od 100 zemalja članica. Kao takav ne predstavlja dio vojne mreže komunikacija, premda je i ovdje slijedilo staro pravilo, pa je vrlo teško odrediti gdje prestaje civilno, a počinje vojno interesno područje. Serija Molnija 2 prestaje s radom 1978, no prva verzija i dalje povezuje vojne korisnike. Razvoj Gals stacionarnih satelita koji će po ulozi odgovarati američkoj seriji DSCS-2, upravo je u toku. Letjelice, kojih će sveukupno biti četiri, bit će postavljene nad Indijski ocean, Atlantik i Pacifik.

Rusija ima sada u upotrebi dva sistema geostacionarnih komunikacijskih satelita za vojne i obrambene zadaće. Sistem Stacionar čine sateliti Raduga i poboljšani Raduga-1, koji omogućavaju komunikaciju ne samo sa fiksnim postajama, već i sa mobilnim platformama. Najveći opseg sistema Stacionar je 1994. godine dostizao 13 satelita Raduga-1 na devet različitih lokacija, do kraja 2000. godine je broj satelita opao na 5 satelita na 5 lokacija. Od 1999. do 2001. je svake godine bio lansiran jedan satelit Raduga-1, s kojima su nadomjestili satelite kojima je istekao životni vijek.

Drugi geostacionarni sistem je nazvan Potok, a čine ga sateliti Geizer za prijenos podataka iz digitalnih fotografskih izvidničkih satelita i satelita za elektroničko izviđanje do kopnenih prijemnih postaja. Uobičajeno su u sistemu djelovala tri satelita na dvije lokacije, a u kolovozu 2001. su djelovala još samo dva satelita. Zadnji je bio lansiran u kolovozu 2000.

U nižoj srednjoj Zemljinoj orbiti, na visini oko 1400 km, djeluje još jedna vrsta ruskih vojnih komunikacijskih satelita, sateliti Strela-3 i njihove komercijalne verzije Gonec-D1. To su jednostavni komunikacijski sateliti tipa spremi-pošalji (za vrijeme preleta nad predajnikom primaju i snime poruku, koju zatim za vrijeme preleta nad nadzornim centrom pošalju na Zemlju). Pored vojnih komunikacija te satelite (prva verzija Strela-1 počela se koristiti 1965. godine) također povezuju sa primanjem i prijenosom tajnih poruka nekadašnjih sovjetskih špijuna po cjelom svijetu. Sada se sateliti lansiraju u skupinama po 6 na jednoj nosećoj raketi Ciklon, od čega su tri satelita obično vojne inačice Strela-3, a tri komercijalne inačice Gonec-D1. Sateliti Gonec-D1 mogu pohraniti do 12 MB podataka, a brzina predaje je 2,4 kb/s. Uobičajena konstelacija se sastoji od 24 satelita u dvije orbite sa inklinacijom 82,6°, ali s obzirom na sadašnje stanje u Rusiji, taj broj je sada vjerojatno manji. Zadnje lansiranje skupine od 6 satelita Strela-3 / Gonec-D1 je bilo krajem prosinca 2001. godine.

SERIJA	NAZIV SATELITA	DATUM LANSIRANJA
STRELA-3	Kosmos 2337-9	14. veljače 1997.
	Kosmos 2352-7	15. lipanja 1998.
GEIZER	Kosmos 2319	30. kolovoza 1995.
	Kosmos 2371	4. srpnja 2000.
RADUGA	Raduga 29	25. ožujka 1993.
	Raduga 30	30. rujna 1993.
	Raduga-1 4	28. veljače 1999.
	Raduga-1 5	28. kolovoza 2000.

Pregled ruskih operativnih vojnih komunikacijskih satelita (podaci od srpnja 2001. godine)

Francuska ima svoj vojni dio satelitskih komunikacija pod nazivom Syracuse II, namješten na francuskim civilno-vojnim geostacionarnim satelitima Telecom 2, a od 2003. godine na dalje imati će namjenske vojne komunikacijske satelite Syracuse III.

U veljači 2001. godine je geostacionarni komunikacijski satelit SICRAL-1 postao prvi talijanski vojni satelit. To je također prvi evropski satelit koji pored na UHF i SHF području, djeluje i na EHF (ekstremno visoke frekvencije) frekvencijskom području. Planirani životni vijek satelita je 10 godina.

Kina je svoj prvi geostacionarni vojni komunikacijski satelit lansirala u siječnju 2000. godine. Satelit Zongksing 22 (Zhongxing, kineska zvijezda) je namijenjen povezivanju postrojbi kineske vojske. U siječnju 2002. godine Kina je potpisala sporazum sa Izraelom o kupnji tri komunikacijska satelita tipa AMOS, koji su prije svega komercijalni sateliti, ali bi svejedno povećali kineske mogućnosti i na području vojnih satelitskih komunikacija.

Satelitske komunikacije su danas prilično raširene, te ih pored nabrojanih koristi još dosta drugih država, kako za civilne, tako i za vojne namjene. Tome treba pridodati još brojne ponuđače satelitskih komunikacijskih uređaja, čije usluge koriste također i oružane snage mnogih država, uključujući i SAD, ali samo za manje kritične potrebe.