Mnogo
prije polijetanja posljednjih Discoverera,
ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Država obavlja nekoliko
vrlo uspješnih obavještajnih misija. Bilo je to doba
kad je strah od sovjetske nadmoći u svemirskoj tehnologiji
tek naznaka dublje i veće zabrinutosti o sve slabijim
obrambenim mogućnostima. Amerika sve više ovisi o brzom
sakupljanju podataka iz svemira, jer se samo tako moglo
ustanoviti koliko je Sovjetski Savez napredovao u razvoju
interkontinentalnih balističkih projektila. To će potvrditi,
ili opovrći, tada uvriježeno mišljenje stručnjaka obavještajnih
službi da SAD moraju ubrzano početi proizvoditi velike
balističke interkontinentalne projektile.
U
slučaju nuklearnog rata zemaljski radari ne bi dugo
čuvali obzor, pa bi izvještaje o lansiranju novih neprijateljskih
projektila i njihovim ciljevima morali davati sateliti
za rano uzbunjivanje. U listopadu 1956, kad tvrtka Lockheed
preuzima izradu Agena nosača za korištenje u različite
svrhe, program WS-117L, s kojim započinju
projekti operativnih satelitskih obavještajnih satelita,
uključuje već i letjelice Midas upravo ove namjene.
Pod
oznakom WS-117L (Weapon System 117L)
ratno zrakoplovstvo SAD još 1954. zamišlja okosnicu
vojnih svemirskih sistema, raketni stupanj koji bi na
leđima projektila Thor ili Atlas bio lansiran u svemir
s različitim korisnim teretima. Teorije o tome što se
može učiniti u svemiru uglavnom su ovisile o raketnim
stručnjacima, jer tada još nije sasvim jasno kako će
sateliti stizati u zemljinu putanju i što će biti njihov
osnovni zadatak; glavno ograničenje bila je nosivost.
Pouzdani raketni motor bio je, dakle, osnovni preduvjet
za uspješno postavljanje satelita u različite orbite.
Listopada
1956. godine odabran je proizvođač rakete nastale iz
projekta WS-117L. Bila je to poznata tvornica aviona
i vojne opreme, Lockheed. Novi je raketni
stupanj nazvan Agena A, a trebao je
poslužiti kao nosač obavještajnih, fotografskih i stražarskih
satelita. Pune dvije godine prije lansiranja prvog američkog
umjetnog satelita ratno je zrakoplovstvo već dobrano
odmaklo s planovima za Agenu A, relativno malog raketnog
stupnja visine svega 6 metara. Kako bi se kao prvi stupanj
koristio projektil Thor, sklop Thor-Agena mogao bi u
putanju podići teret mase 200 kg. Snažniji motori podigli
bi korisnu nosivost do 700 kg, a zamjenom Agene drugim,
suvremenijim posljednjim stupnjem i poboljšanjima na
raketi Thor, samo šest godina nakon
Explorera l, koristan bi teret već iznosio 1200 kg.
Samo
dva mjeseca poslije lansiranja Sputnjika 1, sredstva
namijenjena projektu WS-117L povećana su četiri puta,
a do siječnja 1958. čitav je svemirski program preispitan.
Zadaci su podijeljeni u tri grupe: Discoverer,
projekt kapsule za povratak na Zemlju i usavršavanje
tehnologije; Sentry, projekt letjelice
za sakupljanje podataka fotografiranjem; i Midas
(Missile Defense Alarm System
- Obrambeni sistem za otkrivanje projektila), projekt
orbitalnog sistema ranog uzbunjivanja za kontrolu sovjetskih
interkontinentalnih balističkih projektila, koji nastaje
kao rezultat potrebe što bržeg uzlijetanja strateške
bombarderske flote prilikom napada iz Sovjetskog Saveza
ili Kine. Za programe Sentry i Midas bilo je predviđeno
postupno povećanje broja satelita do konačnog broja
od po 24 satelita, dok bi Discoverer u nekoliko desetaka
letova istražio tehnološke teškoće. Svi sateliti iz
ovih programa bit će postavljeni u polarne ili njima
vrlo bliske putanje, i to iz zrakoplovne baze Vandenberg
u Kaliforniji. Prvi Discovereri su trebali poletjeti
koncem 1958, a za njima bi do sredine šezdesetih slijedile
letjelice Midas i Sentry.
Šifrirani
naziv Sentry ubrzo je promijenjen u danas poznatu oznaku
Samos (Space and Missile Observation
System) Svemirski sistem za otkrivanje projektila.
No prije nego što razvoj sistema Midas i Samos bude
potpuno završen, Discoverer će utrti tehnološke i koncepcijske
planove. Letjelica će se koristiti nosačem Agena
A, no uz kapsulu za povratak na Zemlju bit
će tu još nešto pokusne opreme i instrumenata. Discovereri
su letjeli u polarnim putanjama i upravo su zato lansirani
iz baze Vandenberg na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih
Država. Prvi satelit iz te serije poletio je 28. veljače
1958. To je ujedno i prvi satelit koji s tog mjesta
stiže u Zemljinu putanju. Vandenberg ni po čemu ne zaostaje
za Cape Canaveralom. Dapače, on uskoro postaje glavnim
pokusnim raketnim poligonom Sjedinjenih Američkih Država.
Letovi u putanje nagiba većeg od otprilike 50 stupnjeva
nisu, naime, mogli započinjati s lansirnih tornjeva
na Floridi. Razlog tome su odbačeni raketni stupnjevi
koji bi u tom slučaju padali na naseljena područja,
a to je, naravno, već od prvih dana bilo zabranjeno.
Do ulaska u orbitu satelit mora letjeti nad morem. I
tako je Vandenberg postao suparnik Cape Canaveralu,
jer se samo iz njega polarna putanja mogla doseći letom
preko Tihog oceana, a ne kopna. Baza je osim toga bila
i sjedište 1. raketne divizije, čiji je glavni zadatak
bila provjera borbene gotovosti interkontinentalnih
projektila Atlas. Lansiranje satelita njima
je tek dodatni posao, baš kao i osoblju istočnog pokusnog
poligona na Cape Canaveralu.
SAMOS
Koncem
1960, pod dojmom neuspješnog Powersovog pokušaja fotografiranja
tajnih sovjetskih vojnih instalacija, natjecatelji u
trci za ulazak u Bijelu kuću, John F. Kennedy
i Richard M. Nixon, skloni su podržavanju
programa Samos. No kakve će biti pravne
posljedice svega toga? Budu li se Sovjeti žestoko bunili
protiv špijunskih očiju u orbiti Zemlje, to će neizostavno
voditi zabrani svemirskih letova uopće, jer satelit
u bilo kojoj putanji mora preći preko nečijeg teritorija.
Za
takvu žalbu gotovo da i nije bilo pravnog presedana.
Samo je čikaški sporazum iz 1944, kojeg SSSR nije bio
potpisnik, izričito spominjao da suverene države »imaju
potpuno i ekskluzivno pravo o nadzoru i korištenju zračnog
prostora nad svojim teritorijem«, ali ništa nije rečeno
o svemiru nad njim. Kad je koncem 1960. ratno zrakoplovstvo
pripremalo lansiranje Samosa 1 raketom
Atlas-Agena A, medu američkim vojnim
stručnjacima prevladava mišljenje: »pokušaj, pa ćeš
vidjeti«. Gornji stupanj spomenute kombinacije rakete-nosača
bio je jednak Discovererovom. U osnovi je to interkontinentalni
balistički projektil Atlas smješten na snažniji prvi
stupanj. Korisni je teret bio integralni dio Agene.
Dok je tipična Discoverer kapsula, uključivši i Agenu,
imala masu od najviše 1150 kg, Samos je u orbiti imao
1900 kg. Veći dio u oba slučaja sačinjavala je, kao
što je spomenuto, Agena. Zato je pri lansiranju Samosa
bio potreban Atlas. Ovi obavještajni sateliti u orbiti
se nisu mnogo razlikovali od Discoverera, no već i prvi
modeli koriste radio-vezu za slanje fotografija do antena
zemaljskih stanica, pa ih ne nose natrag na Zemlju.
Oba načina imaju prednosti: kod fotografija pristiglih
radio-vezom nije se gubilo vrijeme potrebno za spuštanje
i pronalaženje kapsule; u drugom slučaju dobivaju se
slike s mnogo više pojedinosti, jer se u procesu radio-prijenosa
gubi na razlučivanju. Samo je relativna nesigurnost
u pronalaženju kapsula navela stručnjake zrakoplovnih
snaga da upotrebe radio-veze. No oba su načina usporedno
korištena dugi niz godina - izravni se prijenos koristio
za nadzor većih površina planeta, dok su kapsule s fotografijama
upotrebljavane na satelitima za »pogled izbliza«
I
tako je prvi svjetski operativni obavještajni satelitski
sistem započeo rad koncem 1960, uz mnogo briga o mogućoj
sovjetskoj reakciji. Mnogi su vjerovali da će SSSR oštro
napasti djelovanje »špijuna na nebu«. Bilo je, s druge
strane, i onih što su bili uvjereni da će ovu mogućnost
objeručke prihvatiti i druga strana radi olakšane provjere
naoružanja i sposobnosti takmaca. To je na svaki način
mogla biti jedna od ljepših strana razvoja vojne satelitske
tehnologije, jer bez takvih mogućnosti teško da bi se
našao zajednički jezik razgovora o ograničavanju strateškog
oružja.
No
i pored ove očite prednosti, obavještajni su sateliti
imali i negativnu stranu, po mišljenju mnogih nepremostivu.
General James M. Gavin objavljuje godine
1958, kad su Sjedinjene Američke Države lansirale prvi
satelit, da »efikasno korištenje interkontinentalnih
balističkih projektila zahtijeva točno i pravovremeno
obavještavanje, a to se može ostvariti jedino upotrebom
satelita«. Ova je tvrdnja, sasvim očito, bila vrlo dvosmislena
i lako se prilagođavala potrebama. Jedno je bilo sigurno
- vojna prisutnost u svemiru bila je neizbježna. To
je jasno izgovorio i novi američki predsjednik, John
F. Kennedy, manje od godinu dana pošto je stupio
u Bijelu kuću: »Samo ako Sjedinjene Države budu imale
prednost, moći će se odlučiti hoće li novi prostor postati
ocean mira ili užasna pozornica rata.« I tako, da osiguraju
nadmoć, SAD moraju što je više moguće znati o potencijalnom
neprijatelju, pa je došlo i vrijeme za lansiranje Samosa,
psa-čuvara zapadnog svijeta. Početak se ne bi mogao
nazvati naročito uspješnim. Prvi pokušaj lansiranja
nije uspio jer je Agena zakazala, pa satelit nije dospio
u putanju. Drugi je Samos stigao u predviđenu orbitu
nagiba 97,4 stupnjeva prema ekvatoru. U nekoliko slijedećih
tjedana na Zemlju stiže dovoljno podataka za izmjenu
Pentagonovih procjena veličine i opsega obrambenih snaga
SSSR-a. Sovjeti su bili bijesni. Ne samo zato što su
pažljivo pripremani planovi o nadmudrivanju Zapada pali
u vodu, već i stoga jer su Amerikanci najednom mogli
znati sve o tajnim aktivnostima koje nisu bile ni za
čije oči. Prazne prijetnje i samohvala bile su, tijekom
pedesetih godina, glavno oružje za pregovaračkim stolom.
Zavjesa za kojom su se Sovjeti, očito, još dugo htjeli
nadmudrivati, sad više nije bila željezna, već od prozirnog
papira.
»U
Sjedinjenim Državama ušle su u modu razne fantastične
priče,« pisala je moskovska Pravda, »o velikom broju
raketa, 'svevidećih' špijunskih satelita, neranjivih
podmornica, i tako dalje i tako dalje... To ne odgovara
činjenicama jer se autori takvih priča povode za lakovjernim
pojedincima koji ne priznaju rakete, sputnjike, podmornice
i ostalu tehničku opremu Sovjetskog Saveza.«
Istina
je bila sasvim drukčija; Sovjetski Savez je imao mnogo
manje strateškog oružja za odvraćanje američkog napada
nego što je htio priznati svijetu. Cijena, koju su svi
morali platiti zbog te tajnovitosti, bila je jako narušena
ravnoteža u naoružanju. U Kennedyjevo vrijeme napetost
je gotovo prerasla u sukob, kad su Sovjeti pokušali
na Kubu postaviti projektile dovoljno velikog dometa
za dostizanje američkog kopna. Mladi američki predsjednik
uspostavlja blokadu Kube i prijeti ratom, ukoliko se
sovjetski brodovi s raketama ne vrate u matične luke.
U to vrijeme SSSR ima tek 80 interkontinentalnih balističkih
projektila, dok su ih Sjedinjene Američke Države imale
više od četiri stotine - što na kopnu, što na podmornicama.
Uz to se nije smjelo zaboraviti na nekoliko stotina
strateških bombardera s nuklearnim bombama. Kennedy
je znao što radi; premda se činilo da svijet dovodi
na rub nuklearnog sukoba, u stvarnosti nije bilo tako,
jer je posjedovao podatke koji nisu bili za javnost,
i to s dobrim razlogom: to bi otkrilo glavni adut Zapada,
novu svjetsku obavještajnu mrežu.
Sovjeti
su tada odlučili da se ovakva situacija nikad više ne
smije ponoviti. Tako je započelo naoružavanje koje je
na koncu dostiglo, pa i prestiglo, vojne mogućnosti
Zapada. Bila je to odlična lekcija o strateškoj dominaciji
svijeta, nešto što Sovjeti nikad neće zaboraviti. Posljedice
samo jednog uspješnog leta satelita Samos početkom 1961.
utjecale su na planove za korištenje svemirskog prostora
u vojne svrhe. No vremena su se počela mijenjati. Početni
uspjesi jasno su pokazali supersilama koliko je nerazumno
bilo upoznavati javnost o obavještajnoj i stražarskoj
ulozi satelita. I dok u Sovjetskom Savezu počinje glasna
propagandna kampanja o američkom »imperijalizmu«, u
tišini se planiraju pothvati slični onima u SAD-u, uz
upotrebu upravo onih tipova raketa-nosača koji su u
putanju oko Zemlje doveli prve kozmonaute.
Obje su supersile sad ubrzano radile na širenju svemirskih
obavještajnih programa, kako bi što više saznale o namjerama
suparnika. Do kraja 1961, ratno zrakoplovstvo SAD dobiva
prve kapsule E-6, u rekordnom vremenu
izrađene u pogonima General Electrica,
a 22. prosinca iste godine polijeće posljednja raketa
Atlas-Agena B sa satelitom iz serije
Samos. Između prvog i ovog, uspješnog leta Samosa, bila
su dva propala pokušaja. Od 1962. Samosi polijeću na
nosačima Thor-Agena, najprije klase
»B«, a u drugoj polovici te godine klase »D«. Ovaj je
model imao još veću nosivost, ali i mogućnost ponovnog
paljenja motora, što je značilo da se putanja satelita
može mijenjati. Kapsula je još uvijek bila stalno učvršćena
na Ageni. Do kraja 1962, bez ikakvih je teškoća obavljeno
18 letova. U međuvremenu, u orbitu stižu prvi sateliti
za »pogled izbliza« s General Electricovim povratnim
kapsulama. Djelotvornost sistema dokazana je uspješnim
hvatanjem Discoverera 13, još u kolovozu 1960. Te su
pokusne satelite u svemir nosile rakete Atlas-Agena
B, a letovi su u najboljem slučaju trajali nekoliko
dana. Tijekom prve godine korištenja, 1962, obavljeno
je šest lansiranja, a čini se da samo jedno od njih
nije sasvim uspjelo, jer je satelit stigao u previsoku
orbitu. Posljednji iz prve generacije satelita za »pogled
izbliza« spustio se 11. studenog 1962, a svi su u svemiru
bili samo jedan dan. Iste godine iskušana je i prva
generacija satelita za nadzor većih teritorija, onih
koji su radio-vezom slali slike do antena zemaljskih
stanica. No te iste, 1962, ratno zrakoplovstvo uvodi
prvu generaciju prislušnih satelita, zaduženih za hvatanje
radio-emisija u stranim zemljama, vojnih komunikacija
i radarskih signala stanica za protuzračnu obranu i
otkrivanje raketnih projektila.
Do
početka 1963. godine planira se razvoj druge generacije
obavještajnih satelita, sa snažnijim raketama-nosačima
i usavršenom opremom. S tri dodatna motora na kruto
gorivo, Thor je u orbitu nosio veće terete. Prva dva
neuspješna pokušaja lansiranja obavljena su početkom
1963, a ono u svibnju pun je uspjeh - u putanju stiže
druga generacija satelita za nadzor većih područja.
Ova je vrsta ostala u upotrebi sve do 1967, kad je zamjenjuje
nova, mnogo boljih značajki.
Tijekom
1963, 1964. i 1965, lansirano je ukupno 45 satelita
druge generacije koji su temeljito pregledali Zemlju
i dali detaljne informacije o izgledu površine u udaljenim
i zabačenim predjelima planeta, pripisavši geoidu stvarne
osobine. Ova je posljednja primjena od sve većeg značenja,
jer je točnost strateškog i taktičkog oružja sve veća.
Za usavršavanje sistema strateških interkontinentalnih
projektila u Sjedinjenim Američkim Državama u prvom
su redu odgovorni predsjednik Kennedy i njegov sekretar
obrane Robert McNamara.
Usavršavanjem
Atlas i Titan 1 projektila za ispaljivanje teških bojevih
glava na druge kontinente nastaje Titan 2,
raketa s novom vrstom goriva koje se može uskladištiti
kroz dulje vrijeme. Balistički projektili će odsad biti
skriveni u zaštitnom silosu sve do par sekundi prije
lansiranja kad se otvaraju masivna betonska vrata. Uvjerenje
da Sovjetski Savez koncem pedesetih i početkom šezdesetih
godina dostiže SAD u proizvodnji interkontinentalnih
balističkih projektila, tjera zabrinutog predsjednika
na primjenu novog sistema, Minuteman
raketa na kruto gorivo, također smještenih u zaštitnim
silosima.
Plan
je govorio o najmanje tisuću takvih projektila pohranjenih
u njedrima srednjeg zapada Sjedinjenih Američkih Država,
a svaki od njih bi poletio za samo jednu minutu. Obzirom
da su mnogo manji od prethodnih modela, točnost pogađanja
cilja od presudne je važnosti. Zato je trebalo znati
njihov točan položaj u odnosu na mjesto lansiranja.
Standardne geografske karte nisu zadovoljavale - stare,
namjerno zbunjujuće sovjetske primjerke, zamjenjuju
prve slike s obavještajnih satelita - jer njihova točnost
nije dovoljna za projektile koji u većini pokušaja stižu
unutar 400 m od cilja. U prvoj polovici šezdesetih godina
kartografski je posao doveden do savršenstva, pružajući
planerima letova točne podatke o potrebnim putanjama.
No dok je druga generacija satelita za nadzor velikih
teritorija tražila promjene koje su ukazivale na veće
površinske (ili manje potpovršinske) zahvate vezane
uz obrambene projekte, u putanju odlaze i oni za pogled
izbliza. Njihov je životni vijek uvijek bio kraći od
tjedan dana, a visina orbite se spuštala na samo 120
km.
MIDAS
Pokazalo
se da zamisao o postavljanju infracrvenih senzora na
satelit pomoću kojih će se lako primijetiti i pratiti
vrući mlazevi projektila na putu prema Sjedinjenim Državama,
u praksi nije bilo baš tako jednostavno izvesti. Senzorska
oprema sistema Midas, koju je izrađivala
tvrtka International Telephone and Telegraph
(ITT), tražila je održavanje stabilne temperature
letjelice jer bez toga instrumenti naprosto ne mogu
raditi. Drugim riječima, jednostavan zahtjev je značio
priličan inženjerski problem, posebno kad se prisjetimo
koliko su prve rakete mogle nositi tereta. Upravo zato
je satelit brzo premašio Ageninu nosivost.
Kao
prvi stupanj nosača korišten je projektil tipa Atlas,
a nakon njegovog odbacivanja Agena A se s teretom sama
podizala do visine od 3.600 km. U toj putanji, maksimalnoj
za spomenuti nosač i dvotonski korisni teret, satelit
se polako pomiče od obzora do obzora, nakon čega njegovu
ulogu preuzima drugi. I tako se to nastavlja u lancu
od 15 Midas letjelica koje iz polarnih orbita promatraju
hoće li s neprijateljskog teritorija biti ispaljene
rakete.
Početni
su pokusi senzorske opreme i zemaljskih komandnih centara
izvođeni satelitima u stacionarnoj putanji, dok će u
polarnu biti postavljeni tek operativni modeli. Prvi
je let trebao započeti 26. veljače 1960, no nosač je
eksplodirao na lansirnom postolju, pa ratno zrakoplovstvo
SAD tek u drugom pokušaju uspijeva započeti s provedbom
programa. Midas 2 dobro radi čitav
dan, a zatim ga smetnje na odašiljačkim uređajima izbacuju
iz stroja. Bio je to tek početak razočaranja, jer istraživanja
s Discoverer letjelicama pokazuju osnovne nedostatke
Agene zbog čega se letovi prekidaju sve do otklanjanja
teškoća.
Slijedeća
iz serije letjelica Midas polijeće tek godinu dana kasnije,
srpnja 1961, a rezultati leta dovoljni su tek za umjereni
optimizam o čitavoj koncepciji programa. Midas
4, lansiran tri mjeseca kasnije jednom od prvih
verzija Titan nosača, također je uspješan,
ali u idealnim okolnostima kad se točno znalo kakve
rezultate valja očekivati. Nad nepoznatim teritorijem
i zbivanjima Midas tada još uvijek nije imao prevelikih
izgleda za uspješno obavljanje namijenjenog mu zadatka.
Nekoliko su mjeseci znanstvenici i inženjeri intenzivno
obavljali pokuse ne bi li poboljšali rad satelita i
nekako prevladali osnovnu pogrešku: nemogućnost razlikovanja
vrućih plinova raketnog mlaza i sunčeve svjetlosti odbijene
s vrhova oblaka.
Upravo
se u to vrijeme obrambeni programi počinju zaogrtati
velom tajnovitosti, baš kao što su to oduvijek radili
Sovjeti svojim Kozmos letjelicama. Letovi nakon ovog
nisu dobivali ime, niti je otkrivana njihova svrha.
Ali glavnina radova započetih pod konac 1961. na sistemima
za rano uzbunjivanje usmjerena je prema pronalaženju
rješenja za pouzdano djelovanje senzorske opreme satelita.
U komplementarnom programu s U-2 letjelicama, opremljenim
sličnim senzorima, zrakoplovstvo je također napredovalo
vrlo sporo. A vrijeme trošenja velikih svota novca na
egzotične obrambene sisteme polako prolazi jer su prvotna
predviđanja sovjetske raketne moći zamijenjena realističnijim
brojevima dobivenim preko fotografija s obavještajnih
satelita; opasnost po Sjedinjene Države bila je mnogo
manja od pretpostavljene.
Istraživanja
sistema za rano uzbunjivanje potpadaju u okvire Programa
461. U uspjeh ne vjeruje gotovo nitko. John
R. Hubel, pomoćnik sekretara obrane, govori
godine 1962. o »ogromnim tehničkim teškoćama i razočaranjima«
što muče znanstvenike i vojne stručnjake. Godinu dana
kasnije dr Harold Brown, direktor Instituta
za istraživanja i razvoj Ministarstva obrane, svjedoči
da je barem polovica sredstava utrošenih u program Midas,
čisti gubitak.
Publicist
Vernon Van Dyke 1963. sumarizira američke
svemirske planove do tog trenutka, i saopćava mišljenje
koje tada dijeli većina: »Čak i kad bi se takav sistem
ranog uzbunjivanja ostvario, pitanje je od kakvog bi
značaja bio.« I nastavlja: »Morale bi biti zaista izuzetne
i ekstremne okolnosti koje bi opravdale američki nuklearni
protuudar na osnovi informacija dobivenih s Midas satelita;
sistem se ni u kojem slučaju ne smije smatrati potpuno
pouzdanim.«
Ali
i pored svih pesimističkih prognoza teorije govore o
praktičnoj mogućnosti rješavanja nekolicine problema
vezanih za infracrvene senzore, pa se intenzivna istraživanja
nastavljaju i do polovice šezdesetih godina. Posljednja
dva uspješna lansiranja Midas satelita odvijaju se u
svibnju i srpnju 1963, a nakon stupanja u Bijelu kuću
pod konac te godine predsjednik Johnson
podržava nastavak rada na razvoju sistema ranog uzbunjivanja.
Tri godine kasnije obavljena su dva leta uz korištenje
Agena D raketa, s putanjama vrlo sličnim
Midasovim, a rezultat su projekta koji se u to vrijeme
smatra izvedivim. Njegova je oznaka bila Program
266.
Koncem
1966. preimenovan je u Program 949
koji konačno vodi razvoju i proizvodnji prototipskih
satelita sa senzorskom opremom i skanerima za letove
u stacionarnoj putanji iznad ekvatora. Posao je preuzela
tvrtka TRW. Izrada prototipova započinje
u kolovozu 1966, a u slijedećih šest godina uključuje
šest pokusnih letjelica, neke lansirane nosačima Agena
D, dok su druge koristile raketu namijenjenu lansiranju
operativnog sistema, Titan 3C, jedinoj
sposobnoj da u stacionarnu orbitu iznese teret od tone
i pol.
Ratno
zrakoplovstvo SAD koristi Program 647
za razvoj konačne opreme satelita, odlagan vrlo dugo
zbog otežnih istraživanja potrebnih za dostizanje kvalitete
koja bi osigurala financiranje projekta. U prvoj fazi
bi u stacionarnu putanju stigle tri letjelice koje će
obavještavati o mogućim lansiranjima iz Sovjetskog Saveza
i Kine, te s podmornica; pokaže li se prva uspješnom,
Faza 2 će uključivati dodatna poboljšanja.
Za ispitivanja na tlu i određivanje operativnih svojstava
izradit će se samo jedan satelit Faze 1.
Prije
nego što podrobnije proučimo satelite serije 647, korisno
je pažljivije razmotriti osobine vojnih satelita uključenih
u Fazu 1. To je obitelj letjelica za otkrivanje nuklearnih
pokusa, što će reći i nadzor ugovora o korištenju i
istraživanju atomskog oružja. Premda su armija i zrakoplovstvo
SAD obavljali osnovne pokuse još od 1959, ugovor o proizvodnji
Vela satelita TRW preuzima tek 1961.
U kolovozu 1963. Sjedinjene Države, SSSR i Velika Britanija
potpisuju Ugovor o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa
(Partial Test Ban Treaty), a dva mjeseca kasnije u svemir
leti prvi par letjelica Vela. Ovi su sateliti lansirani
nosačem Atlas-Agena D, svaki je imao
masu od svega 135 kg, a bili su smješteni sa suprotnih
strana putanje na visini između 100 i 135 tisuća kilometara
iznad Zemlje. U ovoj vrsti orbite, najvišoj korištenoj
za obrambene potrebe, letjelice zaostaju za rotacijom
planeta pa se promatraču na tla čini kao da putuju u
suprotnom smjeru, premda je to samo iluzija stvorena
zato što se Zemlja okreće brže od ophodne brzine letjelica.
Svaki
je Vela satelit prve serije imao oblik poliedra sa 26
stranice, od kojih su se na 24 nalazile fotovoltaične
ćelije za stvaranje električne energije. Dva nikal-kadmij
akumulatora snabdijevaju letjelicu strujom dok se nalazi
u zemljinoj sjeni, i održavaju stalni napon na detektorima.
Naredbe poslane iz stanica na tlu mogu su i pohranjivati
za kasniju upotrebu. Sateliti serije Vela nose složene
i vrlo osjetljive detektore X- i gama-zraka, te neutrona
stvorenih nuklearnom eksplozijom. U razdoblju od godinu
dana nakon lansiranja rad je prvog para premašio sva
očekivanja i projekt se iskazuje kao najuspješniji u
kratkoj povijesti vojnih letjelica. Prvotni pokusni
model broji zato svega šest letjelica lansiranih s tri
rakete, umjesto predviđenih deset u pet parova.
General
Ben I. Funk, upravitelj svemirskog
programa ratnog zrakoplovstva SAD, izjavljuje da »tako
dobra svojstva povezana sa znanstvenom i tehničkom spremnošću
prelaska u slijedeću fazu programa obećavaju skraćivanje
pokusnog razdoblja, a time i uštedu znatnih sredstava.«
Novac je u ovom slučaju dobro iskorišten jer dva druga
para nije potrebno lansirati tako brzo, pa TRW može
nastaviti radom na drugoj generaciji Vela satelita koje
će u putanju nositi snažniji nosači Titan 3C.
Poboljšanja će se odnositi na upravljačka i komandna
svojstva, letjelica će nositi bolje i osjetljivije detektore,
a i radni vijek će biti znatno produljen.
Drugi
par Vela satelita prve generacije lansiran je u srpnju
1964, a drugi u srpnju 1965. Prvotno planirani životni
vijek od šest mjeseci toliko je produljen da se računalo
na puno desetljeće korištenja. Pouzdanost s kojom se
nisu mogle mjeriti druge letjelice iz tog vremena, te
optimistički polet inženjera koji su znali da mogu proizvesti
kvalitetnu opremu za rad u svemiru, značajno su doprinijeli
napretku programa. U stvari, uspjeh je odmah donio nagradu
u obliku ubrzanih planova za razvoj modela druge generacije
koje će još uspješnije pratiti zbivanja na planetu sve
prenapučenijem nuklearnim oružjem.
U
travnju 1967, gotovo dvije godine nakon lansiranja posljednjih
Vela satelita prve generacije, Titan 3C uspješno izbacuje
dvije poboljšane letjelice. Masa satelita prve generacije
se sa početnih 135 povećala na oko 151 kg; prerađeni
modeli dvostruko su masivniji, i imaju od 230 do 350
kg. Bili su nešto drukčijeg oblika, poboljšane upravljačke
opreme, a oko osi su se okretali jednom u minuti. Sateliti
nose uobičajenu opremu za otkrivanje X- i gama-zračenja,
te neutronskih emisija, uz elektromagnetske i optičke
senzore, brojače pozadinskog zračenja, te poboljšane
logičke sklopove za razlikovanje prirodnih i umjetnih
izvora zračenja. I drugih je šest Vela letjelica radilo
izuzetno dobro. Drugi i treći par lansiran je u svibnju
1969, odnosno travnju 1970. Upravo se u tom trenutku
razvoj satelita za otkrivanje umjetnih izvora zračenja
stapa s Programom 647 za rano uzbunjivanje, jer se uvođenjem
letjelica Faze l u stacionarnu putanju gasi Velina uloga.
Tako je barem trebalo biti, no sateliti ove serije tako
su dobro napravljeni da je pomoću njih još 1979. u području
južnog Atlantika opaženo zračenje koje su mnogi stručnjaci
tumačili nuklearnim pokusima Južnoafričke republike.
Prisjetimo se da je druga Velina generacija imala predviđeni
životni vijek od samo godine i pol.
DSP
Uporni
pokušaji stvaranja operativnog sistema za rano uzbunjivanje
pod okriljem Pomoćnog obrambenog programa DSP
(Defense Support Program) konačno počinju
pokazivati prve rezultate, pa se Program 647 može opremiti
kako valja. Prvi TRW satelit lansiran je 6. studenog
1970, no kvar na nosaču sprečava dolazak u odabranu
putanju. Stručnjaci ipak imaju nešto vremena za ispitivanje
rada senzora i ostale opreme. TRW je za svaki slučaj
i prototip načinio po operativnim standardima, no to
se pokazalo nepotrebnim, jer su slijedeći letovi u svibnju
1971. i ožujku 1972. dokazali uspješan rad sistema.
Kontrolu nad dva satelita serije 647 preuzima godine
1972. Komanda obrane zračnog i svemirskog prostora (Aerospace
Defense Command). Jedan je od njih postavljen
iznad Indijskog oceana za opažanje sovjetskog ili kineskog
napada balističkim interkontinentalnim projektilima,
a drugi je iznad Paname pazio na rakete lansirane sa
sovjetskih podmornica koje su zbog manjeg dometa morale
priči bliže sjevernoameričkom kopnu. Prošlo je mnogo
vremena, no ratno je zrakoplovstvo SAD konačno ipak
imalo satelitski sistem za rano uzbunjivanje, nadopunu
za BMEWS radare postavljene kao stražare na putu preko
polarnih krajeva. U vodu je tako pala i svaka prednost
sovjetskog FOBS sistema »niskih putanja«.
Sateliti
u putanjama visoko nad Zemljom vrlo će brzo opaziti
paljenje raketnih motora interkontinetalnih projektila,
dajući barem pola sata za odluku o protuudaru. No da
li je baš tako? Mogu li infracrveni senzori razlučiti
raketni mlaz od velikog požara na nekom naftnom polju?
To je pitanje po prvi put došlo na dnevni red potkraj
1975, no prije toga je potrebno reci i nekoliko riječi
o osobinama novih satelita. Svaka se letjelica serije
647 sastoji od trupa drugog 3, a širokog 2,7 m, na kojem
se nalazi veliki Schmidt teleskop s
detektorima od olovo-sulfida za opažanje raketnog mlaza
projektila što se uzdiže. Ukupna visina satelita iznosi
4,3 m, masa mu je oko 1000 kg, a uz fotovoltaične ćelije
na trupu nosi i četiri »krila« za stvaranje električne
energije..Schmidtov teleskop, nazvan po estonskom optičaru
koji ga je usavršio prije više od pol stoljeća, eliminira
sfernu aberaciju koja se inače pojavljuje na sličnim
instrumentima. Za razliku od običnih teleskopa kod kojih
vidni kut iznosi svega nekoliko lučnih minuta, Schmidt
je dobar i za polje promjera 10 do 20 stupnjeva. Ovo
je kao stvoreno za sistem ranog uzbunjivanja gdje se
za promatranje zemljine površine koristi 2 tisuće infracrvenih
senzora. Dug 3,6 m, s otvorom od 91 cm, teleskop je
za 7,5 stupnjeva nagnut od osi satelita. Kako se letjelica
okreće pet do sedam puta u minuti, teleskop prebrisuje
veliko područje ispod sebe. Svaki element infracrvenog
detektora »gleda« na područje promjera manjeg od 3 km.
Točan
položaj satelita održava se s pomoću dva senzora zaštićena
od svjetlosti sa strane, upravljena prema dvije sjajne
zvijezde pod međusobnim kutom od oko 90 stupnjeva. Infracrveni
detektor opaža zračenja na valnim duljinama od oko 2,7
mikrometra. Senzori nuklearnog zračenja smješteni su
na dva od četiri »krila« s fotovoltaičnim ćelijama.
Dodatni detektori zračenja preuzeti s Vela satelita
nadopunjuju ovu prethodno spomenutu vrstu.
Prava
mjera efikasnosti sistema za rano uzbunjivanje mjeri
se vremenom potrebnim za reakciju na napad, te mogućnošću
razlikovanja prirodnog događaja, ispaljivanja projektila,
odnosno namjernog zasljepljivanja. Američki sateliti
opažaju 18. listopada 1975, i ponovno 17. i 18. studenog
iste godine, tisuću puta jače infracrveno zračenje nego
što je uobičajeno prilikom lansiranja balističkih interkontinentalnih
raketa. Prvi je događaj bio najvažniji jer ga je zapazio
stariji model satelita za rano uzbunjivanje, razvijen
pod okriljem Programa 949 i postavljen
u putanju još rujna 1970. Zračenje je bilo toliko jako
da se odmah posumnjalo na namjerno sovjetsko zasljepljivanje
letjelice. O tome se slijedećih mjeseci mnogo pričalo,
sumnjalo se na različite stvari, no Sovjeti su ostali
pri prvom objašnjenju - da se radilo o velikom naftnom
požaru. No, uzimajući u obzir podatke iz obavještajnih
izvora koji su govorili o intenzivnim pokusima s kemijskim
vodik-fluorid laserima, najvjerojatnije se ipak radilo
o prvim testovima zemaljskog oružja namijenjenog uništavanju
obrambenih satelita. Letjelica iz sistema za rano uzbunjivanje,
smještena nad Indijskim oceanom, nije bila trajno onemogućena,
no činjenica da je zasljepljujuća zraka s površine Zemlje
jednom prilikom trajala punih četiri sata bila je uzrokom
velike zabrinutosti, jer bi SSSR pod takvom krinkom
lako mogao nezapaženo započeti nuklearni udar. Izvor
opaženog zračenja nitko nije nikad pouzdano utvrdio,
sovjetska je strana odbijala bilo kakvu diskusiju, no
događaj je u svakom slučaju pokazao koliko su pouzdani
postojeći obrambeni sistemi.
Otklanjajući
svaku mogućnost iznenadnog FOBS napada, sateliti za
rano uzbunjivanje postižu veliku popularnost, no ujedno
se počinje postavljati pitanje o njihovoj ranjivosti.
Takva je letjelica, naime, prilično lak cilj za pronalaženje.
No u nedostatku drugog rješenja nastavljaju se planovi
za seriju satelita Faze 2, pa prvi
među njima polijeće u lipnju 1973. godine. Bila je to
poboljšana letjelica serije 647 lansirana u stacionarnu
orbitu nosačem Titan 3C. Slijedećih
godina u orbitu stižu i druge letjelice, a za sve to
vrijeme inženjeri pokušavaju poboljšati senzorske uređaje
kako bi projektil pratili dulje vrijeme. Naime, tada
je to bilo ostvarivo samo u prvih par minuta leta, i
upravo je to veliki nedostatak satelita serije 647.
Praćenjem infracrvenog zračenja raketu je moguće pratiti
samo dok radi motor. No on se ubrzo po dolasku u svemir
gasi, pa satelit više nije u stanju opaziti manje promjene
putanje izazvane kratkotrajnim korištenjem manevarskih
mlaznica. Zato bi proračun putanje bojeve glave mogao
biti vrlo netočan. Stoga će tzv. manevarsko praćenje
biti osnova budućih generacija letjelica za rano uzbunjivanje.
Sto se tiče Sovjeta, činilo se da su toj vrsti satelita
poklanjali mnogo manje pažnje. No, letjelice serije
647 su u proteklih petnaestak godina opazile lansiranja
više od 3 tisuće projektila i svemirskih raketa, pa
je nestvarno očekivati da Sovjeti nemaju nešto slično.