NOSS White Cloud - MKRT US-A US-A - Kosmos-198 - Kosmos-209 - Kosmos-367 - Kosmos-402 - Kosmos-469 - Kosmos-954 - Kosmos-1094 - Kosmos-1096 - Kosmos-1176 - Kosmos-1249 - US-PM US-PU Kosmos-2367 - Kosmos-2383 - SPOT - LANDSAT - JANTAR-1KFT KOMETA / SILUET - TIROS - NIMBUS - NOOA, GEOS, PEOS, DMSP - Kosmos-122 - METEOR

Jedna od inačica satelita za skupljanje obavještajnih podataka sa analizom signala su sateliti za nadzor oceana. Satelitski sistem Vojne mornarice SAD-a, kojega javni izvori označavaju sa oznakama NOSS-2 (Naval Ocean Surveillance System, mornarički oceanski nadzorni sistem), SB-WASS (Space Based Wide Area Surveillance System, svemirski sistem za nadzor velikih područja), te Ranger, je nasljednik prethodnog programa NOSS, odnosno Nacionalni oceanski satelitski sistem (National Oceanic Satellite System) imenovanog također White Cloud (bijeli oblak), Classic Wizard i Parcae (Parke - u starogrčkoj i rimskoj mitologiji tri sestre, boginje sudbine). Posljednja oznaka figurativno prilično primjerno prikazuje način djelovanja takvih pasivnih satelitskih sistema za određivanje položaja protivničkih brodova na otvorenim morima, a također i drugih izvora elektronskih signala. Sistem čini glavni satelit i tri podsatelita (neke informacije govore o samo tri podsatelita), koji lete u međusobno točno određenim orbitama i pasivno otkrivaju položaj izvora elektroničkih signala. Sateliti rade na principu vremenske razlike dolaska signala, što zahtijeva da sateliti putuju na međusobno točno određenoj udaljenosti i da između sebe komuniciraju. Jedan podsatelit ima vrlo široko vidno polje, te ne može odrediti položaj predajnika (prva Parka, Kloto, svakom smrtniku isprede nit života). Pomoću drugog satelita može se odrediti približni položaj predajnika (druga Parka, Lahesis, odmjeri nit života), a pomoću trećeg podsatelita točno se odredi položaj predajnika, a time i protivničkog broda, te koordinate se zatim prosljeđuju prijemnim postajama i svojim vojnim brodovima za upotrebu oružja (treća Parka, Atropos, čovjeku prereže nit života).

Potreba za stalnim nadzorom kretanja sovjetske mornarice tjera Pomorski istraživački laboratorij (US Naval Laboratory) da tvrtki Martin-Marietta povjeri konstrukciju satelita nove vrste, omogućujući im rad u vlastitim, odlično opremljenim pogonima. Zapad je imao prednost u protupodmorničkom ratovanju, no povećavajući broj podvodnih plovila Sovjetski Savez jako ugrožava velike transportne konvoje za dopremu ljudstva i opreme u područja NATO saveznika ili na Bliski istok.

Mornarica je htjela satelitski sistem različit od svih dotadašnjih, za prisluškivanje radio-komunikacija i radarskih signala uronjenih podmornica u bilo kojem moru svijeta. Od trenutka kad je admiral Gorškov 1956. preuzeo komandu sovjetske flote, broj plovnih jedinica SSSR-a toliko se povećao da je potpuno opravdano ulaganje u satelite za nadzor oceana. Prije dvadesetak godina taj su posao obavljali zrakoplovi i brodovi, no s pojavom raketnih krstarica tipa »Kresta«, brodova s platformama za helikoptere tipa »Moskva«, te nove krstarice tipa »Kara«, tada stvarno najsnažnijeg plovila na svijetu, postojeći načini više nisu mogli zadovoljiti.

Pod nazivom Program 749 mornarica započinje s intenzivnim proučavanjem satelitskih sistema što ih predlažu različiti proizvođači. U prvo se vrijeme povezivanje nadzora kretanja brodova i letova aviona nad istim područjem činilo mogućim; za špijuniranje američke flote sovjetske patrole često koriste i zrakoplove. Početkom sedamdesetih mornarički obavještajci koriste satelitske fotografije za dobivanje informacija o pokretima sovjetske flote, i dok su se istraživanja jedinstvenog sistema otezala, rasla je potencijalna opasnost. Na koncu, kad dovoljne količine uloženog novca počinju pokazivati rezultate, objavljuje se da će Martin-Marietta izrađivati satelite novog sistema nazvanog Bijeli oblak. No u prvo će se vrijeme, da bi se spriječilo širenje jaza, koristiti prelazni sistem. Sateliti za nadzor oceana zaista su imali dovoljno posla.

Velike sovjetske nuklearne podmornice s projektilima sličnim američkom Polarisu i kasnijem Poseidonu nije praktički bilo moguće pratiti nakon uronjavanja. A u dubinama oceana ovi su brodovi mogli bez teškoća ostati više mjeseci, jer su osim nuklearnih generatora energije imali i uređaje za proizvodnju kisika. Ipak, čak i ovako opremljene, podmornice moraju koristiti morsku vodu za hlađenje reaktora a ona se, poslije prolaska kroz izmjenjivač topline, brzo diže na površinu oceana. Nekoliko komercijalnih satelita za otkrivanje prirodnih bogatstava planeta koriste infracrvene senzore za otkrivanje malih promjena temperature vode. Nije bila nikakva tajna da i neki sateliti ratnog zrakoplovstva koriste sličnu opremu. Uključeni u mornaričku obavještajnu mrežu, podaci s ovakvih letjelica pomažu otkrivanju uronjenih podmornica. Ovi su ciljevi zaista mastan zalogaj za obavještajce jer svaka od podmornica klase »Delta II«, vjerojatno najvećih te vrste, nosi 16 SS-N-8 raketa s nuklearnim bojevim glavama dometa oko 8 tisuća kilometara.

Prvi koraci prema uspješnom nadzoru oceana učinjeni su još 1971. kad na preuređenom nosaču Thor 14. prosinca uzlijeće Lockheed Agena s tri satelita za prisluškivanje komunikacija sovjetskog brodovlja, te točno određivanje njihovog položaja. Krajnji cilj istraživanja je bilo stvaranje efikasnog sistema za pronalaženje svih sovjetskih ratnih brodova, uz eventualnu mogućnost navođenja raketa na svaki od njih u slučaju ratnog sukoba. Pokusi su dobro provedeni i koncepcija je u potpunosti potvrđena.

Prvi prototipski sistem polijeće u travnju 1976. iz baze Vandenberg. U putanju nagiba 63,5 stupnja stižu tri satelita. Zamišljeni i izrađeni u Pomorskom istraživačkom laboratoriju bili su prvi od dvije pokusne grupe koje prethode operativnom sistemu izrađenom u tvrtki Martin-Marietta. Nakon lansiranja svaka je od letjelica postavljena u zasebnu putanju, paralelnu s ostalima, no odvojenu u prostoru i vremenu prolaza nad nekom točkom. To znači da se korištenjem tehnike interferometrije moglo točno odrediti položaj sovjetskih brodova i podmornica. Tri paralelne putanje su međusobno bile razmaknute 46 kilometara, a kako su imale isti nagib sateliti su se oko Zemlje kretali poput konvoja. Interferometrija je za radio-signale ono što je teleskop za svjetlost. Korištenjem nekoliko antena mali se izvor radiozračenja - u ovom slučaju odašiljač na brodu - »povećava« za potrebna ispitivanja. Sateliti iz 1976. kruže na visini od oko 1100 km, što znači da hvataju radio-signale s udaljenosti od 3200 km, a svaki je među njima osim interferometrije davao i informacije o položaju plovila.

Godinu i pol dana kasnije, 8. prosinca 1977, uzlijeću tri nova mornarička satelita sa sličnim orbitalnim osobinama. Razmak njihovih putanja je bio nešto manji nego u prvom slučaju, a namjerno su postavljeni 113 stupnjeva jedan od drugoga, 3 tisuće kilometara udaljeni od prethodne grupe. U vrijeme dok je trojka iz 1976. promatrala brodove na Tihom oceanu, novi su nadzirali Atlantik. Tako je stvorena prva predoperativna mreža koja je slala podatke na frekvenciji od oko 1,432 MHz, sa širinom pojasa od 1MHz.

NOSS je započet 1980, i to kao projekt NASA-e, lansiranjem tri satelita tvrtke Martin-Marietta ubačena u putanje vrlo slične prethodnima. No civilna će svemirska uprava platiti svega četvrtinu troškova razvoja, drugu će četvrtinu namiriti Ministarstvu trgovine, dok preostala polovica ide na račun Ministarstva odbrane. Razlog ovakve podjele je taj što će sistem uglavnom služiti za zadovoljavanje potreba ratne i trgovačke mornarice. Premda se vojni svemirski budžeti neprekidno povećavaju, ni to nije dovoljno za namirivanje potreba svih programa u nekoliko slijedećih godina. Zato Pentagon nastoji uskladiti dijelove civilnih projekata s vojnim, pa tako prilikom dolaska pred Kongres oni imaju najširu moguću podršku.

NOSS će praćenjem malih promjena površinske temperature morske vode pomoći stručnjacima američke ratne mornarice u pronalaženju podmornica na nuklearni pogon. Iskustva na tom području već postoje, a preliminarni su pokusi obavljeni na letjelicama ratnog zrakoplovstva opremljenim infracrvenim senzorima. No u tom se slučaju zapravo radilo o provjeri valjanosti zamisli, a prije izrade operativnog modela trebalo je iskušati pravu opremu. I tako, dok će letjelice sistema Bijeli oblak (White Cloud) pratiti zbivanja na površini mora i oceana, NOSS će tražiti mjehure tople vode što se izdižu iz nuklearnih podmornica opremljenih interkontinentalnim balističkim projektilima. To je prvi korak prema efikasnijim mjerama zaštite od najopasnijih borbenih jedinica u moru. Za obavljanje planiranih zadataka NOSS će biti opremljen novim, osjetljivim senzorima i ostalim elektroničkim uređajima.

Mikrovalovni radiometar s antenom promjera 3,6 m opažat će vrlo male promjene temperature, određivati količinu plutajućeg leda, te brzinu i smjer vjetrova. Visinomjerom će se pratiti morske struje i visina valova. Još će jedan instrument biti zadužen za bilježenje gibanja u atmosferi. Skaner u boji pratit će kemijski sastav vode. Većina spomenutih informacija imat će velik značaj za znanost, kao i za gospodarstvo u mnogim zemljama svijeta. Naravno, najviše će od sistema ipak imati američka ratna mornarica koja je godinama čekala nešto slično.

Stanje tadašnje suvremene ratne tehnologije bilo je takvo je da su samo podmornice s nuklearnim interkontinentalnim projektilima predstavljale opasnost protiv koje se nije bilo moguće efikasno boriti. Pronađe li se način razlikovanja morske površine pod kojom se nalaze, od one gdje nema ništa značajnijeg od ribljeg jata, prestat će i uloga te vrste strateških snaga. Bio bi to revolucionaran korak u povijesti pomorskog ratovanja, jer bi položaj svake neprijateljske podmornice odmah bio poznat. Sovjeti se u to vrijeme sve više oslanjaju na tu vrstu ratnih brodova, te grade podmornice Delta 3 opremljene sa 16 lansirnih cijevi za izbacivanje SS-N-18 MIRV projektila dometa 17 tisuća kilometara. Tijekom 1980. godine započeli su i prvi pokusi s najvećom podmornicom na svijetu, tzv. »Typhoon« klase. Istisnina joj je tri puta veća od američkih i britanskih modela s Poseidon i Polaris raketama, odnosno za polovicu veća od nove američke »Ohio« serije s Trident projektilima.

Sistem NOSS-2 je jedan od načina koji vojnim brodovima omogućava upotrebu protubrodskih oružja velikog dometa (kao npr. inačica manevrirajuće rakete tomahawk BGM-109B za protubrodsku borbu) protiv ciljeva koji se nalaze van brodskih i helikopterskih radara. Konstelacija četiri sistema satelita u orbitama na visini oko 1000 km i inklinacijom 63° omogućava nadzor svih područja između 40° i 60° zemljopisne širine, više od 30-puta dnevno, a jedna skupina satelita pri tome nadzire područje zemljine površine promjera oko 3500 km. Vojna mornarica SAD je do nedavno upotrebljavala tri sistema satelita NOSS-2, koje su u orbite lansirali između 1990. i 1996. godine, a četvrti sistem je bio uništen u eksploziji noseće rakete Titan IV u kolovozu 1993. godine. U rujnu 2001. godine bio je lansiran satelit sa oznakom USA 160. Nije poznato da li je to nadomjesni sistem za izgubljenoga u nesreći 1993. godine, ili je to prvo lansiranje u novoj seriji, kojom će biti zamijenjena sadašnja konstelacija satelita NOSS-2.

Sovjetski konstruktori protubrodskih raketa su u 50-tim godinama počeli razvijati protubrodske manevrirajuće rakete velikog dometa, koje bi mogle napasti protivničke brodove preko radarskog horizonta brodova, sa kojih bi ispaljivali te rakete. Kako bi sovjetska mornarica u cijelosti iskoristila potencijal nove generacije protubrodskih raketa, bilo je potrebno razviti novi način otkrivanja ciljeva. Po početnim studijima je sovjetsko vodstvo 1961. godine odobrilo razvoj satelitskog sistema za precizno određivanje položaja protivničkih brodova, nazvanog MKRT. Sistem se sastojao od dva podsistema, koji su svoje informacije slali nadzornom centru. Jedan od podsistema je bila mreža pasivnih satelita, nazvanih US-P (Upravlajemji Sputnik - Pasivnij, upravljivi satelit - pasivni), koji bi presretali radio i radarske signale protivničkih brodova. Drugi podsistem su bili sateliti US-A (Upravlajemji Sputnik - Aktivnij, upravljivi satelit - aktivni), koji su svojim radarima aktivno tražili protivničke brodove koji bi koristili potpunu radio-tišinu i zbog toga bili "nevidljivi" za pasivne satelite US-P. Sateliti US-A su za rad radara trebali stalan izvor električne energije, te su ih opremali sa generatorima na nuklearno gorivo, sa 31,1 kg 90-postotno obogaćenog urana U235. Prije ponovnog ulaska u atmosferu na kraju svojeg životnog vijeka, satelit bi kompletni reaktor izbacio u višu (900 do1000 km) orbitu za odlaganje. Pokusna lansiranja satelita US-P počela su 1965. godine, a godine 1971. su podsistemi satelita US-A i US-P postali operativni.

Sovjetski Savez je sve svoje satelite lansirao pod uobičajenim nazivom Kozmos, dok su na zapadu satelite US-A označavali sa kraticom RORSAT - Radar Ocean Reconaissance SATellite, radarski sateliti za nadzor oceana, a satelite US-P kraticom EORSAT-ELINT Ocean Reconaissance SATellite, satelit za nadzor oceana sa elektroničkim izviđanjem.

Prve su se letjelice te vrste pojavile 1967, a intenzivna istraživanja ubrzo vode k radarskim modelima što lete u niskim putanjama. Korištenje infracrvenih ili milimetarskih radara povećava efikasnost sistema jer omogućuje pronalaženje brodova koji su elektronički »mrtvi«. Sovjeti lansiraju godišnje prosječno dva takva satelita koji energiju za rad dobivaju od malih nuklearnih generatora. Prvi pokusi s Kozmosom 198 obavljeni su 1967, Kozmos 209 je uslijedio godinu dana kasnije, a Kozmos 367 nakon još godine dana. Do 1972. sistem je praktički potpuno razvijen. U zemljinu putanju najprije je izbačen satelit duljine oko 14 m, promjera 2,5 m, mase oko 4 i pol tone. Lansiranje se obavljalo prerađenom raketom SS-9, prethodnikom masivne SS-18 koja je zamjenjuje od polovice 70-tih godina. Ovaj je nosač, nazivan još i F modelom, korišten i za druge svrhe, no u primjeru koji sad spominjemo satelit je nosio i gornji stupanj rakete u gotovo kružnu putanju na visini od oko 270 km. Nakon radarskog snimanja oceana i brodova u stranim lukama, radarska se oprema odvajala od raketnog stupnja koji je palio motor i penjao se 900 km iznad Zemlje. Razlog za to je bilo oslobađanje nosača i nuklearnog generatora od dodatnog opterećenja senzora i komunikacijskih uređaja zbog što sigurnijeg odlaska u višu orbitu. Fisijski materijal nuklearnog generatora ni u kom slučaju ne smije stići u atmosferu. Na višoj putanji satelit može ostati nekoliko stotina godina, a tada radioaktivni izvor neće više biti opasan.

Na početku, od 1967. do 1970, čitav je postupak temeljito ispitan. Sovjeti su htjeli biti potpuno sigurni u uspjeh poduhvata, jer bi prerani ulazak satelita u atmosferu sigurno doveo do međunarodnog incidenta. Dodatna zaštita generatora bila je teoretski moguća, no masa bi tada bila prevelika za mogućnosti rakete-nosača. Obavještajni zadaci ove vrste satelita započinju 1971 godine, s prilično velikim razmakom između ulaska u nižu i odlaska u višu putanju. Prvi među njima, Kozmos 402, ostao je u nižoj orbiti 8 dana, a slijedeći, Kozmos 469, još duže - punih deset dana. Radni je vijek letjelica kasnije produljen, pa je svaka od njih ostajala na manjoj visini jedan do dva mjeseca, nakon čega je uvijek slijedilo odvajanje nuklearnog generatora koji je odlazio u višu putanju, dok je preostali dio padao u atmosferu i izgarao bez opasnosti po okolinu.

Tako je bilo sve do Kozmosa 954, lansiranog 18. rujna 1977. Nešto više od četiri mjeseca poslije toga raketni se stupanj odvaja od instrumenata, baš kako je planirano. No ovog je puta nešto pošlo loše i umjesto naviše, letjelica se usmjerava prema atmosferi. Prilikom pada se raspala i zasula kanadski sjeverozapadni teritorij radioaktivnim otpacima. Zajedničkim naporima znanstvenika i istraživača Sjedinjenih Američkih Država i Kanade sa zaleđenog je tla sakupljeno nekoliko kilograma opasne tvari. Događaj je izazvao negodovanje javnosti zbog upotrebe nuklearnog goriva u svemirskim letjelicama, a u dokaznom postupku pred Ujedinjenim narodima američki su stručnjaci dokazali da u njihovim letjelicama još od 1965. nema radioaktivnog materijala, te da on nikad nije bio korišten na standardnim satelitima. Sjedinjene Države su ipak priznale da je 1962. došlo do slične nezgode, samo što je u tom slučaju fisijsko gorivo palo u Tihi ocean.

Nakon ovog neželjenog otkrića Sovjeti više ne lansiraju velike obavještajne satelite, a u razdoblju dok se obavljaju potrebne izmjene, šalju u svemir dvije letjelice s klasičnim fotovoltaičnim ćelijama. Početkom 1979. preinake su završene, pa 25. travnja polijeće Kozmos 1096, koji je u paru s Kozmosom 1094 s visine od oko 440 km obavljao interferometrijske zadatke slične zadacima njihove američke braće. Za Sovjete je to bio korak natrag jer nisu više imali mogućnost radarskog nadzora, no u to je vrijeme već jako napredovala tehnologija fotovoltaičnih ćelija potrebnih za pogon radarskih uređaja. Travnja 1980, u zemljinu putanju ulazi Kozmos 1176, prvi od nove generacije nuklearnih letjelica za nadzor oceana. Kasnije je uspješno izbačen u višu orbitu, a u ožujku 1981. zamjenjuje ga Kozmos 1249 koji neko vrijeme radi sam, ali je kasnije sparen sa satelitom konvencionalne tehnologije.

Početkom 80-tih godina Amerikanci su, dakle, daleko odmakli na projektu Bijeli oblak, dok se Sovjeti, u početku mnogo napredniji, od 1979. moraju zadovoljiti manje točnim sistemima s dva sparena satelita.

Godine 1988. nakon pet teških nesreća u ukupno 33 misije, Sovjeti su prestali upotrebljavati satelite tipa US-A. Satelite US-P su 1993. godine počeli nadomještati s poboljšanim satelitima tipa US-PM i US-PU. Ti sateliti imaju duži životni vijek (18-24 mjeseca, umjesto prijašnjih približno 12 mjeseca), ali je njihov broj u 90-tim godinama, sa uobičajenih 3 do 4 satelita (Kosmos 2347, Kosmos 2335) u orbitama pod međusobnim kutom od 120°, počeo opadati i u zadnjim godinama Rusija održava još samo jedan satelit toga tipa u orbiti - pretposljednji, Kosmos 2367, bio je lansiran u 26. prosinca 1999. godine, a dvije godine kasnije, u prosincu 2001. godine, nadomjestio ga je novi satelit sa oznakom Kosmos 2383. Satelit US-PM koristi orbitu na visini oko 410 km sa inklinacijom 65°.

Točni podaci o terenu i zemljovidi područja operacija su neophodni za učinkovitu upotrebu oružja velikog dometa i raspoređivanje kopnenih postrojbi. Sateliti mogu osigurati te podatke brzo i bez opasnosti da bih protivnik presreo. Pored određivanja karakteristika zemljišta ti sateliti vrše točna mjerenja zemaljskih gravitacijskih i magnetskih polja i određuju stupanj spljoštenosti zemaljske kugle, što su sve kritični parametri za planiranje vođenja balističkih raketa velikog dometa. Na Zapadu su specijalizirane geodetske satelite nadomjestili civilni (civilno-obrambeni) sateliti za daljinsko istraživanje i promatranje zemljišta, kao što su sateliti serije SPOT (francusko-evropski) i američki LANDSAT. Takvi sateliti osiguravaju multispektralne fotografije s dovoljnom rezolucijom za izradu određenih zemljovida i druge geodetske poslove. Američka Nacionalna slikovna i kartografska agencija (National Imagery and Mapping Agency) je nakon iračke agresije na Kuvajt 1990. godine, svoje karte toga područja napravila upravo prema snimkama iz spomenuta dva satelita.

Pored satelita za daljinsko istraživanje, za izradi detaljnih zemljovida koriste se i snimke slikovnih izvidničkih satelita (KH-12, Lacrosse, Helios-1, itd.) u načinu izviđanja šireg područja. Ti sateliti u kombinaciji sa prikladnim prostorno-geografskim informacijskim sistemima za manipulaciju podacima, omogućuju izradu zemljovida, trodimenzionalnih animacija terena, izdvajanje specifičnih značajki važnih za određenu vrstu zadaća i izradu simulacija terena za realističnu obuku, kako vojnika tako i npr. pripadnika obavještajnih službi.

Rusija za precizni topografski nadzor koristi specijalizirane satelite tipa Jantar-1KFT Kometa / Siluet. Sateliti Kometa se lansiraju jednom u jednoj ili dvije godine, te za vrijeme svoje 45-dnevne zadaće satelit snimi površinu za obnavljanje topografskih i kartografskih podataka ministarstva obrane. Čitava fotografska oprema satelita je smještena u modificiranoj kugli tipa Vostok / Zenit, koja služi kao povratna kapsula, a gornji dio satelita sa sistemom za nadzor leta i solarnim ćelijama je tipa Jantar. Satelit je opremljen sa dvjema fotografskim kamerama. Kamera za nadzor širokih područja ima rezoluciju oko 10 metara i sa jednim snimkom pokrije površinu 200 x 300 km, dok visoko-rezolucijska kamera ima rezoluciju 2 metra i jednim snimkom pokrije površinu 40 x 40 km. Zadnje lansiranje satelita Kometa bilo je u rujnu 2000. godine.

Korištenje fotografija i drugih izvora za potrebe ratnih stožera i obavještajne službe tradicionalno ovisi o lijepom vremenu. Taj preduvjet, prisutan u svim sličnim zadacima tokom drugog svjetskog rata, nije tako važan kad se u putanji planeta nalaze sateliti što iz sata u sat promatraju njegovu površinu. Ipak, pažljivo promatranje periodičnih događaja ili aktivnosti, a uz to i nadzor kretanja zrakoplova i brodova, jako ovisi o pogodnim vremenskim prilikama, odnosno vedrom nebu kroz kojeg gledaju oči letjelica iz svemira. Upravo zato atmosferske prilike igraju osnovnu ulogu u analizi obavještajnih podataka. Još i više od toga, jer u slučaju ratnog sukoba obje strane moraju znati lokalne meteorološke uvjete što pomaže određivanju ciljeva i izradi sinoptičkih karata. Već je jedan od prvih obavještajnih satelita pokazao koliki je značaj točnog predviđanja vremenskih prilika nad određenim područjem. Tadašnji način prognoze, kad su vojne stanice širom svijeta slale podatke o lokalnom stanju atmosfere u središnji računski centar, postaje smiješan nakon uvođenja mreže satelita. Obzirom da su velika mora i oceani glavni pokretači promjena atmosferskih prilika, a baš na tim područjima ima najmanje meteoroloških stanica, nadzor tih područja očito je od osnovne i najveće važnosti. Osim toga, na mnogo prizemnijoj razini, efikasnost nuklearnog oružja jako ovisi o vremenskim prilikama, pa stoga postoji potreba za pouzdanim podacima koji se sakupljaju bez prekida. Širenje radioaktivnog oblaka i djelovanje relativno malih taktičkih bojevih glava najviše ovisi upravo o tim faktorima. No zrakoplovne su snage relativno kasno počele upotrebljavati posebne meteorološke satelite, oslanjajući se u prvo vrijeme na civilne. Radio Corporation of America (RCA) intenzivno proučava vrijeme i načine prognoze meteoroloških prilika - tokom pedesetih godina mnogo su na tom području radili i za vojsku - pa kad NASA započinje razvoj prvog meteorološkog satelita nazvanog Tiros, RCA preuzima konstrukciju. Lansirani u razdoblju od 1960. do 1965. deset je satelita te serije oblijetalo planet eliptičnim putanjama s perigejom od oko 640, a apogejom od 940 km, nagiba između 48 i 59 stupnjeva.

Prvih nekoliko godina Ministarstvo obrane analizira događaje u atmosferi koristeći Tirosove fotografije. Razvoj tih metoda omogućuje stvaranje kriterija primijenjenih u izradi novih obavještajnih letjelica, te korištenje na bojnom polju. Stručnjaci Ministarstva obrane žele snimke velikog razlučivanja s relativno malih područja kako bi lakše navodili druge satelite nad potencijalne ciljeve; sve veći vojni angažman u području jugoistočne Azije povećava potrebu za što boljim fotografijama tog uglavnom nepoznatog dijela planeta. Prvi operativni obrambeni meteorološki sateliti stvaraju se unutar Programa 417. Pokusi traju već određeno vrijeme, baš kao i ispitivanje opreme, tako da 1962. mala Scout raketa ubacuje teret mase 20 kg u eliptičnu orbitu. Slijedi još nekoliko eksperimentalnih letova s novim kamerama i sistemom senzora, a prvi meteorološki satelit (METSAT) tvrtke RCA polijeće 19. siječnja 1965, na vrhu Thor-Altair nosača. Koristeći četvrti stupanj Scout rakete kao posljednji dio klasičnog Thor projektila, koristan je teret izbačen u putanju s perigejom od 471 i apogejom od 822 km.

U slijedećih 15 mjeseci lansirano ih je još četiri, a zatim ih zamjenjuje model Block IVA (također izrađen u tvrtki RCA). Do tog trenutka je sasvim jasna nužnost upotrebe i uloga meteoroloških orbitalnih letjelica. Od prvog je leta, dakle od siječnja 1965, za ove svrhe korištena polarna putanja, sinkronizirana sa Suncem. Block IVA sateliti imaju masu od oko 82 kg, i okretanjem su stabilizirani u orbiti - naime, rotacijom oko uzdužne osi natjerani su poput žiroskopa na zadržavanje položaja. Na kućištu letjelice nalaze se fotovoltaične ćelije za stvaranje električne energije. Thor Burner II nosi u putanju ukupno četiri satelita ove serije, sve u 13-mjesečnom razdoblju započetom rujna 1966. Njih nasljeđuje Block IVB, serija od tri letjelice lansirana između svibnja 1966. i srpnja 1969. Od prvog modela razlikovale su se po tome što su osim dvije vidikon kamere nosile i infracrvene senzore, potrebne za određivanje temperaturnih promjena u atmosferi. Taj je podatak dodao novu dimenziju promatranju vremenskih promjena, što je u slijedećih desetak godina revolucionirale tehniku meteoroloških prognoza.

Slijedila je serija Block 5A, s tri satelita lansirana iz baze Vandenberg istim nosačem poput prethodnika. Ove su letjelice položajne stabilizirane na određenoj visini, kontrolirane novim digitalnim upravljačkim sistemom. Uz to su Block 5A sateliti umjesto vidikona nosili nove kamere za linijsko skaniranje, i to u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra. Pod kraj 1971. stiže novi model, Block 5B/C. Do godine 1976. lansirano je sedam takvih modela. Zbog sve većih zahtjeva za točnijim i češćim slanjem podataka poboljšan je sistem za izravno komuniciranje sa Zemljom, pa su stožeri jedinica i ratni brodovi počeli dobivati informacije kakve samo prije nekoliko godina nije bilo moguće ni zamisliti. Na satelite su postavljeni dodatni senzorski sistemi, uključujući temperaturne sonde i kamere što rade u infracrvenom području. Naravno, »obične« kamere s visokim i posebno visokim razlučivanjem uvijek su prisutne.

Strateška zračna komanda (Strategic Air Command, SAC) započinje 1976. opremati svoju 4000. jedinicu (4000th Aerospace Application Unit) za rad s jako povećanim mogućnostima serije Block 5D. Svjetski meteorološki centar ratnog zrakoplovstva (Air Force Weather Service Global Weather Central) obrađuje podatke na velikim Univac elektroničkim računalima. Analizirane fotografije šalju se zemaljskim stanicama u Sjedinjenim Državama i inozemstvu, odakle stižu do posebnih prijemnih vozila armije i zrakoplovnih snaga, te do uređaja u nosačima aviona i drugim plovilima. Serija 5D bila je znatno usavršena prema drugim dotad postojećim modelima meteoroloških satelita. Zahvaljujući njoj po prvi puta u povijesti zapovjednici na bojnom polju mogli su dobiti najsvježije fotografije ratišta. To u principu znači da udaljene borbene jedinice mogu od Block 5D satelita nad njima pozvati podatke o području na kojem se nalaze, pa i u slučaju potpune odvojenosti od glavnine snaga lako utvrđuju daljnje korake. Fotografije su se prije toga mogle dobiti samo od velikih centara za obradu podataka. U ovom se primjeru jasno vide promjene globalnog vođenja rata, jer se i od zapovjednika manjih jedinica očekuje samostalnost u planiranju strategije, sve do taktičke razine.

U seriji 5D razlikujemo dva modela; Block 5D-1 je 1981. zamijenjen izvedbom Block 5D-2, gdje je ovaj drugi praktički jednak po konstrukciji, ali većih dimenzija i boljih osobina. Između 1976. i 1980. poletjelo je pet Block 5D-1 satelita. Svaki se od njih sastojao od tri glavne komponente. Na stražnjem dijelu se nalazi raketni motor za izbacivanje u orbitu, s nekoliko manjih hidrazinskih manevarskih motora koji održavaju položaj letjelice prema Zemlji. Tu su, osim toga, i svi drugi potrebni uređaji za upravljanje. Do motora se nalazi pomoćni modul s većinom elektroničkih sistema za kontrolu i međusobne komunikacije pojedinih dijelova sistema, te s »električnom centralom« i »razvodnom pločom«. Posebna platforma na prednjem dijelu nosi senzore, po narudžbi izrađene za svaku pojedinu misiju, te precizne uređaje za kontrolu položaja satelita. Sasvim na vrhu letjelice postavljeno je sjenilo koje štiti osjetljive instrumente od neželjene svjetlosti. Na stražnjem je dijelu učvršćeno sklopivo »krilo« površine 9,3 četvorna metra s fotovoltaičnim ćelijama ukupne prosječne snage 290 vata; model 5D-2 imao je za četvrtinu veću površinu »krila« jer je oprema trošila nešto više električne energije. Nosač satelita je raketa Burner II na kruto gorivo, pa u orbitu osim satelita stiže i jedan njen dio. Prilikom lansiranja, gdje kao prvi stupanj služi prokušani projektil Thor, zajednička masa drugog stupnja i satelita iznosi 2700 kg (2900 kg u slučaju modela 5D-2). Nakon što se potroši gorivo, u putanji ostaje oprema mase oko 480 kg, kod 5D-2 do 770 kg, od čega 180 kg (270 kg) otpada na senzore i kamere. U svom radnom obliku satelit je dug oko 3,8 m, promjera 2,3 m. Srce sistema je skaner što radi u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra. Taj dio opreme proizvodi Westighouseov Centar za obrambene i elektroničke sisteme, a koristi se u još nekim civilnim meteorološkim satelitima. Snimljene fotografije šalju se izravno na Zemlju ili se pohranjuju za kasniji prijenos. Razlučivanje iznosi 2,7 km, a za neke korisnike i manje od 600 m. Za snimanje je dovoljna svjetlost srpa Mjeseca, dok je za rad u infracrvenom području svejedno da li se radi o danu ili noći. Skaner je potpuno autonoman uređaj tako da jedinice odvojene od glavnine snaga za rad trebaju samo posebno vozilo za komunikaciju sa satelitom. Podaci poslani u računske centre u Sjedinjenim Državama dostupni su bombarderima Strateške zračne komande, pa se planovi za let izrađuju prema postojećim vremenskim prilikama. Zbog olakšavanja zadataka navigatora Svjetski meteorološki centar zrakoplovnih snaga obradom u Univac kompjuterima za 20 sekundi pretvara polarnu stereografsku projekciju u Merkatorovu. Za razliku od toga, uređaj za ispis slike, mehanička sprava, treba za ispis slike pune dvije minute! Najvažniji potrošač informacija iz Centra svakako je ratni stožer Strateške zračne komande, gdje se na velikim projekcionim pločama vidi trenutačno stanje atmosfere našeg planeta. Nekoliko štampača će na zahtjev izraditi kopiju za zainteresirano osoblje.

Geometrija putanje letjelica Block 5D omogućuje rad s dva satelita. Jedan od njih prelazi ekvator u 6 sati i 30 minuta ujutro po lokalnom vremenu i sakuplja meteorološke podatke za planiranje jutarnjih zadataka zrakoplova iz baza u tom području, pružajući zapovjednicima postrojbi na terenu informacije potrebne za određivanje dnevne strategije predstojećih akcija. Drugi satelit prelazi ekvator u lokalno podne i šalje podatke o promjenama atmosferskih prilika u proteklih pet i pol sati. Putanja koja ima ova svojstva nagnuta je 98,7 stupnjeva prema ekvatoru, sinkronizirana je sa Suncem, gotovo potpuno kružnog oblika 830 km nad Zemljom, s vremenom ophoda od 101 minute.

Sve naredbe satelitu upućuju se preko njegovog kompjutera, sposobnog da svake sekunde obradi 16000 znakova informacije, odnosno 28000 u slučaju modela 5D-2. Ovaj »zapovjedni centar« letjelice započinje rad u trenutku podizanja s lansirnog tornja, i odgovoran je za dovođenje satelita u pravilnu putanju. O slanju meteoroloških podataka također se brine sam, a od zemaljskih radarskih stanica prima samo podatke o dnevnim promjenama parametara putanje. No upravljačko se računalo može preprogramirati sa Zemlje, što je iskorišteno za spašavanje jednog od satelita nakon kvara ubrzo po polijetanju.

Serija 5D ima čak šest kanala za vezu sa zemaljskim stanicama, od kojih pet služi za slanje podataka sa satelita (dva od njih koriste se samo za upravljačke podatke i telemetrijske informacije), a posljednjim, šestim, letjelica dobiva naredbe sa Zemlje. Zapovjedni centar smješten je u zrakoplovnoj bazi Offutt, Nebraska, sjedištu Svjetskog meteorološkog centra ratnog zrakoplovstva SAD. Naredbe satelitima šalju se preko baza Loring u Mainu, i Fairchild u Washingtonu. Meteorološki i telemetrijski podaci stižu još i iz stanice Kaena na Havajima, a za uspostavljanje veze s letjelicama, kao i onih i između zemaljskih stanica, služe drugi komunikacijski sateliti.

Radi se, u stvari, o svjetskoj mreži sačinjenoj od dijelova u svemiru i na Zemlji, namijenjenoj sakupljanju najtočnijih podataka o promjenama u atmosferi. Informacije iz satelita serije Block 5D složenije su no ikad prije, što drugim riječima znači da se koriste vrlo složeni instrumenti i široka lepeza senzora. Uz skanere što rade u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra, sateliti nose nekoliko različitih »paketa« opreme. Jedan od njih uključuje skanirajući infracrveni radiometar, koji stručnjacima na Zemlji daje podatke o količini vodene pare u danom stupcu zraka. Njime se također određuje količina ozona u atmosferi. Tu je i pasivna mikrovalna sonda, te senzor za mjerenje milimetarskog zračenja atmosfere pomoću kojeg se dobiva slika o temperaturnom stanju omotača planeta do visine 30 km. Uređaj za određivanje gustoće atmosfere promatra satelitov horizont (dakle rub Zemlje) i mjerenjem ultraljubičastog zračenja daje korisnicima podatke o sastojcima zraka, primjerice dušiku i kisiku. Jedan od senzora kontrolira količinu elektrona i iona na onoj strani satelita okrenutoj od Zemlje, dok drugi mjeri iste podatke na strani okrenutoj planetu. Ionosferska sonda određuje utjecaj iona na širenje radio-valova. Sedmi uređaj, kojeg isporučuje ratno zrakoplovstvo, mjeri gama-zračenje tipično za nuklearne eksplozije. Jedan od satelita lansiranih 1979. godine nosio je pokusni senzor za pronalaženje oblaka sa snijegom, pokazujući mogu li ih instrumenti razlučiti od ostalih.

Za sve vrijeme boravka u putanji, satelit održava točan položaj. Za vrijeme obilaska planeta okrene se oko osi samo jednom, tako da prema Zemlji gleda uvijek ista strana. Nakon lansiranja iz baze Vandenberg letjelica prelazi Antarktik, pa zatim Indijski ocean gdje je smještena stanica za prijem telemetrijskih podataka. Primljene informacije se komunikacijskim satelitom odmah šalju do baze Offutt. Dogodi li se u međuvremenu nešto nepredviđeno, iz kontrolnog centra u Indijskom oceanu poslat će se naredbe za ispravljanje putanje, a ide li sve prema planu, satelit nastavlja let i uskoro započinje radom.

Sredinom 80-tih godina Svjetski meteorološki centar zrakoplovstva SAD dobivat će još točnije podatke o promjenama vremena, jer su sateliti nosili novi mikrovalni senzor/kameru (Special Sensor Microwave/Imager, SSM/I) izrađen u tvrtki Hughes. SSM/I sistem »gleda« kroz oblake i jaku kišu, te tako sakuplja podatke o kretanju i razvoju brzih zbivanja u atmosferi. Novi su uređaji efikasniji od dotadašnjih koji su radili u infracrvenom dijelu spektra i »vidjeli« samo vrhove oblaka. Ti instrumenti osim toga šalju informacije o granicama ledenog pokrivača na moru, određivati njegovu debljinu i starost, mjere brzinu vjetra nad vodom, vlažnost zraka, te količinu vode u oblacima i brzinu precipitacije. »Usluge« SSM/I uređaja, osim Svjetskog meteorološkog centra koristi i Mornarički numerički oceanografski centar (US Navy's Fleet Numerical Oceanographic Center) u Montereyu u Kaliforniji. Instrument se sastoji od parabolične antene veličine 61 puta 66 cm, te modula u kojem se nalaze elektronički dijelovi. Satelit leti u polarnoj putanji sinkroniziranoj sa Suncem, 833 km nad površinom Zemlje. SSM/I senzor se okreće 31,6 puta u minuti, radi na četiri frekvencijska područja, i jednim prolazom pokriva teren širine 1400 km. Uz skanere za rad u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra, to znači značajno poboljšanje informacija o događajima u zemaljskoj atmosferi. Analize informacija što stižu sa satelita serije Block 5D pružaju mogućnost predviđanja kvalitete radioemisija, izračunavanje količine vodene pare u zraku, a pružaju i točnu sliku zagađenosti atmosfere. Meteorološke vojne letjelice u vrijeme mira navode obavještajne satelite na čiste »prozore« za promatranja, programirajući njihove putanje prema razvoju vremenske situacije. U ratu je njihova uloga također vrlo značajna, jer o atmosferskim promjenama ovise taktičke operacije.

Nalaze li se u području uz jaki vjetar, postrojbe se mogu mnogo više približiti zoni nuklearnog udara bez prevelikih opasnosti od pojačane radijacije, dok će zagađeni teritorij niz vjetar biti jako proširen. Na taj se način brzo izrađuju karte s označenim opasnim mjestima. S druge strane, isti se meteorološki podaci mogu iskoristiti za planiranje atomskog napada koji će neprijatelju nanijeti maksimalne gubitke. No sve to vrijedi za relativno male nuklearne bojeve glave, usporedive s bombom koja je pala na Hirošimu, što služe za taktičku podršku. Veće nuklearne bojeve glave stvorit će velika zagađena područja. Meteorološki sateliti će u razdoblju od nekoliko dana pokazati posljedice eksplozije. I pored svega navedenog od najveće su koristi za taktičke udare jer s njih .stižu točne i sažete informacije neophodne za svaki napad u kojem sudjeluje zrakoplovstvo. Upotrijebi li neka zaraćena strana biološko oružje, sateliti će to otkriti i ukazati na sigurna područja.

Block 5D sateliti imaju i velike mogućnosti pohranjivanja podataka. Osnovni model sprema na magnetsku vrpcu 20 minuta informacija, a na verziji 5D-2 taj je kapacitet utrostručen za slike velikog razlučivanja, a iznosi čak 20 sati za podatke malog razlučivanja. Komandanti jedinica primaju fotografije terena širokog 2963, a dugog više od 7400 km. Osnovna prednost 5D modela je dugi radni vijek, koji i za osnovnu varijantu iznosi 18 mjeseci, dok noviji 5D-2 sateliti u orbiti ostaju i više od tri godine. Upravo po toj osobini sovjetske vojne meteorološke letjelice jako zaostaju, a čitav je njihov program zamišljen na sasvim različitim osnovama.

Prvu pokusnu američku Tiros seriju zamjenjuje niz Nimbus letjelica koje su neko vrijeme bile u orbiti zajedno s prvim tipom. Premda je nastala na osnovi Block 5D modela posljednja, druga generacija Tiros letjelica u potpunosti služi civilnim programima, zamjenjujući prvu generaciju lansiranu između 1960. i 1965, modele ESSA koji su u putanju odlazili od 1966. do 1969, te letjelice Itos lansirane od 1970. do 1976.

No njih nećemo spominjati jer nemaju veze s našom pričom. Dovoljno je reći da danas sa svim meteorološkim satelitskim sistemima u SAD-u upravlja Nacionalna administracija za oceane i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration, NOOA). Pored dva civilna satelita u geostacionarnoj orbiti (konstelacija GEOS) i dva civilna satelita u polarnoj orbiti (konstelacija PEOS) upravlja sa još dva vojna satelita iz programa obrambenih meteoroloških satelita (Defense Meteorogical Satellite Program, DMSP). Sadašnja treća generacija satelita ima oznaku DMSP Block 5D-3. Sateliti motre zemljinu atmosfersku, oceanografsku i solarno-geofizičko okružje. Oko Zemlje kruže po polarnoj, sunčano sinkronoj orbiti sa inklinacijom 98° na nominalnoj visini 830 km, s periodom 101 minute. Oba satelita zajedno svakih 6 sati osvježe sliku vremenskih prilika nad određenim područjem zemljine površine. Njihov središnji dio je senzor za linearno opažanje, koji osigurava neprestano motrenje oblaka (također i područja pokrivenih vodom ili snijegom, te područja požara i onečišćenja) u 3000 km širokom pojasu, u vidljivom i infracrvenom spektru s rezolucijom 500 metara. Drugi senzori omogućavaju mjerenje atmosferskih vertikalnih profila, vlage i temperature, vodene tokove, površinsko stanje voda, leda i snijega te vrijednosti ioniziranih čestica i elektromagnetskih polja. Ove posljednje značajke su bitne pri prognoziranju utjecaja ionosfere na komunikacije velikog dometa, na djelovanje radara za rano upozoravanje pred napadima sa balističkim raketama, prognoziranju polarnog svjetla i utjecaju svemirskog okružja na djelovanje vojnih satelita. Zadnje lansiranje satelita programa DMSP bilo je u veljači 2002. godine.

 

Što se tiče sovjetskih meteoroloških satelita, prvi su preliminarni pokusi, koristeći opremu lansiranu uz druge letjelice, započeli s pet letova između 1963. i 1965. godine. Od 1966. do 1968. u orbitu s nagibom od 65 ili 81 stupnja stižu prototipovi satelita. Kozmos 122, čijem je uzlijetanju prisustvovao francuski predsjednik de Gaulle, uzlijeće 25. lipnja 1966, kao prvi iz prototipske serije. Nosio je televizijsku kameru za promatranje oblaka, te infracrvene senzore za danonoćno sakupljanje podataka u tri spektralna područja. Satelit je bio dug 5, širok 1,5 m, mase 2 tone, a letio je 600 km nad Zemljom. Za razliku od američkih letjelica vrtnjom stabiliziranih oko najdulje osi, vrtnja je stabilizirana oko sve tri osi. Nekoliko mjeseci kasnije s lansirnog tornja kraj Tjura Tama uzlijeće njen nasljednik, Kozmos 144. Ovi su sateliti, kako objavljuje Sovjetski Savez, pokusni, kao i još nekolicina lansirana kasnije.

U travnju 1969, punih 11 i pol godina nakon Sputnjika 1, polijeće Meteor-1, prvi sovjetski operativni meteorološki sistem. Mase gotovo 2,2 tone, letjelice ove klase snimaju TV-kamerama područje širine 1000 km, odnosno 25000 km ako se radi o infracrvenim skanerima. Ovisno o zadacima, letjelice nose dosta dodatne opreme, a neke među njima mogu izravno komunicirati s korisnicima na Zemlji. Dio instrumenata služi za određivanje ravnoteže leda i vode u oblacima, dok drugi mjeri temperaturu određenog stupca atmosfere. U srpnju 1975. polijeće modificirani model Meteor-2 s multispektralnim sondama sličnim onima koje Sjedinjene Države koriste za geološka istraživanja. U stvari, funkcija Meteor satelita više je znanstvena nego izravno vezana za vojne potrebe. No kako Sovjeti nemaju elektroničku tehnologiju kakvu možemo pronaći u američkim vojnim meteorološkim letjelicama, Meteori možda služe i potrebama armije. U Sovjetskom Savezu tada su postojale tri prijemne zemaljske stanice. Jedna je bila u Novosibirsku, a druga u Habarovsku. Premda one izravno komuniciraju sa satelitima, podatke u Sovjetski hidrometeorološki centar kraj Moskve ne mogu slati mikrovalovima, već se služe radijom. Treća stanica, u Obninsku, mikrovalno je povezana s Moskvom. Nedostatak takve veze u prva dva slučaja znači veliki razmak od trenutka dolaska podataka sa satelita i obrade u hidrometeorološkom centru. Upravo zato letjelice Meteor-2 imaju mogućnost izravne komunikacije s pokretnim vozilima na tlu. Zbog skraćivanja vremena potrebnog za vezu, svi se podaci prije emitiranja na Zemlju snimaju na magnetsku vrpcu i šalju u jednom mahu.

Od svojih početaka, sistem je značajno poboljšan i ima veći radni vijek. U prvo vrijeme, od 1977, godišnje je lansirano prosječno šest satelita, a kasnije je taj broj znatno smanjen. Zanimljivo je spomenuti da Sovjeti do danas nisu postavili ni jedan meteorološki satelit u geostacionarnu putanju, što bi zbog izravnog pogleda na veliko područje zemljine površine bilo od bitnog značaja za proučavanje velikih vremenskih sustava nad središnjom Azijom (čitalac će se prisjetiti da letjelica miruje nad nekom točkom ekvatora kad se nalazi 36 tisuća kilometara iznad Zemlje).

Kakvoća fotografija Meteor satelita približno je jednaka onima s Block IV letjelica, premda su nešto šireg formata od američkih. Meteori također šalju podatke brodovima i malim prijemnim stanicama na kopnu. Prijenos meteoroloških informacija svakako je jedna od miroljubivijih funkcija satelita za komunikacije na velike udaljenosti. U svakom slučaju, slobodno se može reći da prijemnik fotografija s meteorološkog satelita može nadoknaditi gubitak veze zapovjednika borbene jedinice sa stožerom. No sve vojne sile ovise o prijemu i predaji različitih informacija i podataka, a za to najbolje služe komunikacijski sateliti, na odgovarajući način zaštićeni od neprijateljskog ometanja.

Sada je u upotrebi treća generacija satelita Meteor-3 i poboljšana inačica Meteor-3M. Satelit Meteor-3M lansiran je u prosincu 2001. godine u sunčevu sinkronu, gotovo polarnu orbitu, na visini 1000 km i inklinacijom od 99,6°. Satelit ima senzore za promatranje površine i oblaka u vidljivom i infracrvenom spektru, senzore za visinska mjerenja pojaseva oblačnosti, mjerenje površinske temperature i određivanje vertikalnih temperaturnih i vlažnosnih profila. Predviđeni životni vijek satelita je 3 godine.