Sateliti za slikovno izviđanje i nadzor, u široj javnosti
znani kao "špijunski sateliti", koriste se
za dobivanje informacija o vrsti obrambenih i drugih
aktivnosti potencijalnih protivnika, a također i saveznika.
Teoretski, možemo razlikovati izvidničke od nadzornih
satelita. Načelno bi se nadzorni sateliti razlikovali
od izvidničkih po tome, da su prvi (nadzorni, u engleskoj
terminologiji se nazivaju i sateliti za "brzi pogled",
"quick-look") namijenjeni stalnom ili periodičkom
nadzoru širih područja, pa zbog toga imaju šire vidno
polje, manju rezoluciju, a snimke, koji mogu biti televizijski,
fotografski ili radarski, šalju u realnom vremenu zemaljskim
nadzornim postajama preko radio veza. Ukoliko bi se
pomoću satelita za nadzor otkrila potencijalno zanimljiva
aktivnost ili kad su potrebne preciznije informacije,
nad ciljno područje usmjerili bi se izvidnički sateliti
ili sateliti za "bliži pogled" (eng. "close-look"),
koji bi sa svojom jačom fotografskom opremom sa boljom
rezolucijom snimili cilj i zatim film u posebnoj kapsuli
vratili na Zemlju na analizu i interpretaciju.
U
počecima satelitskog izviđanja i nadzora tehnički razvoj
nije omogućavao tolike tehničke raznolikosti, pa su
i izvidnički i nadzorni sateliti snimke vraćali na Zemlju
na filmovima u kapsulama, jedina razlika je bila u površini
snimljenog područja, vrsti upotrijebljenih fotoaparata
i rezoluciji fotografija. Tek kad je razvoj tehnike
u sedamdesetim godinama omogućio kvalitetne elektrooptičke
nadzorne naprave i digitalni prijenos fotografija po
radio vezama, došli su u upotrebu sateliti (američki
KH-11 kennan/crystal), koji su omogućavali trenutni
prijenos snimaka iz satelita do kopnenih nadzornih postaja,
navodno pomoću relejnih komunikacijskih satelita. Elektrooptičke
motrilačke naprave na novoj generaciji satelita bile
su dovoljno moćne, da su omogućavale kako nadzor širokih
područja tako i usmjereno detaljno izviđanje pojedinačnih
ciljeva, tako da je jedan satelit mogao objedinjavati
obje funkcije. Rusija u određenoj mjeri još uvijek koristi
odvijene izvidničke i nadzorne satelite.
Danas
se na internetu (http://earthexplorer.usgs.gov),
dostupno svima, može naći tisuće fotografija koje su
načinili ovi, nekada super tajni sateliti. Američka
Nacionalna agencija za slike i mapiranje (National
Imagery and Mapping Agency ili kraće NIMA)
svojim potezom iznenadila je i obradovala istraživače.
Iz bunkera je izvađeno na svjetlo dana oko 50000 slika
snimljenih tokom špijunskih misija šezdesetih, sedamdesetih
i osamdesetih godina prošlog stoljeća sa dva američka
špijunska satelita. Dok se povjesničari nadaju da će
uz njihovu pomoć otkriti neke od tajni Hladnog rata,
geolozi i zaštitnici životne sredine upotrijebiti će
ih za praćenje promjena na Zemlji i procjenu stanja
globalnog zagrijavanja. Slike načinjene iznad Kine mogu
rasvijetliti do koje su mjere Kina i Sovjetski savez
surađivali tokom rata u Vijetnamu. Postoji više načina
na koje naučnici mogu na da dođu do važnih informacija
sadržanih u starim slikama. Jedan od njih je detekcija
promjena u krajoliku. Tako, na primjer, ispitivanje
slika Sibira iz 1963. godine može pokazati do kojih
se geografskih širina prostirala smrznuta tundra. Uočavanje
njenog eventualnog povlačenja na fotografijama novijeg
datuma može ukazati na otopljavanje. Naučnici su već
upotrijebili ovakve fotografije za proučavanje ponašanja
ledenog pokrivača Antarktika.
NIMA
podržava Vladu SAD u pokušaju da se veći broj povjesnih
informacija, koje su dugo bile dostupne samo obavještajcima,
oslobodi tajnosti i stavi na raspolaganje svima. Cilj
ovog poduhvata je promocija otvorenog načina upravljanja
američke vlade, opravdavanje investicija poreskih obveznika
u nacionalnu sigurnost, kao i omogućavanje pristupa
naučnicima ovom korisnom i jedinstvenom izvoru informacija.
Ovo nije prvi put da su povjerljive fotografije snimljene
iz svemira dane na uvid američkoj javnosti. Bivši predsjednik
Bill Clinton i potpredsjednik Al
Gore pokrenuli su 1991. godine inicijativu
koja je četiri godine kasnije rezultirala "oslobađanjem"
prve serije od oko 860000 slika snimljenih sa satelita
iz tzv. CORONA programa. Prije ovoga, nijedna fotografija
sa špijunskog satelita nije bila dostupna javnosti.
Štoviše, američka javnost nije ništa znala o tajnoj
aktivnosti satelitske prismotre sve dok 1978. godine
predsjednik Jim Carter nije otkrio
da se SAD u kontroli naoružanja oslanja na nju. Satelitski
špijunski program igrao je značajnu ulogu u kreiranju
američke vanjske politike prema zemljama kao što su
bivši Sovjetski savez i Kina. Današnja administracija
nastavlja Clintonovu inicijativu u vezi sa slikama,
usprkos ratu protiv terorizma koji još uvijek traje.
Još
od neočekivanog napada Japanaca na Pearl Harbor 1941.
godine, uzvanici američke vlade tražili su način kako
da se reorganizira obavještajni sistem zemlje. Službenici
Ministarstva rata i Ureda za naučna istraživanja i razvoj
složili su se da bi uspostavljanje istraživačkog centra
pomoglo efikasnije prikupljanje obavještajnih podataka,
jer bi takva organizacija spojila naučne metode istraživanja
i vojnu strategiju. Oformljen u prosincu 1945. godine,
projekt RAND (sačinjen od
naučnika, inženjera, matematičara i psihologa) pružao
je savjetodavne usluge vladi u razmatranju djelovanja
potencijalnog neprijatelja, te služio za pripremanje
izvještaja o pokusnoj orbitalnoj letjelici. Studija
je bila završena svibnja 1946. Predlagala je četvero-stupanjsku
raketu početne mase od 106 tona, koja bi u putanju visine
480 kilometara postavila koristan teret od 277 kilograma.
U izvještaju nije bilo riječi o neizvedivosti osnovne
ideje; s tehničke je strane projekt bio na zdravim nogama.
Da je bio odobren, moglo se odmah započeti raditi na
njemu, a prvo bi lansiranje uslijedilo već 1951. godine.
To se nije dogodilo samo zato što su političari i nekolicina
teoretskih znanstvenika tvrdili kako to nije u interesu
obrambene politike Sjedinjenih Američkih Država, ne
uviđajući da će uskoro doći dan kad će takvi programi
biti osnovni dio vojnih potreba. Polemika traje pune
dvije godine, i stručnjaci zrakoplovstva troše mnogo
snage nastojeći na svaki način uvjeriti laike u opravdanost
projekta. Istovremeno, mornarička avijacija se ne da
smesti i uporno radi na vlastitoj pokusnoj raketi (High
Altitude Test Vehicle - HATV). Skromne mase
od 46 tona, HATV bi do putanje 241 km iznad zemljine
površine izbacila snaga devet zasebnih raketnih motora.
Sve manje novca što 1948. pristiže iz Washgintona sprečava
da se planovi s crtaćih dasaka pretoče u metal. Zabrinut
trošenjem javnog novca na tako nestvarne projekte, tisak
se okomljuje na ratno zrakoplovstvo. Avijacija se ponovno
obraća RAND-u, koji 1949. potvrđuje životno važnu ulogu
satelita u obrani Sjedinjenih Američkih Država. Njihovi
su stručnjaci također izjavili da nadgledanje potencijalnih
neprijatelja iz svemira predstavlja jedini razumni način
obavljanja tih zadataka. Tvrdnje su bile veoma uvjerljive,
no uz veliku odgovornost razvoja nuklearnog oružja Ministarstvo
obrane SAD nije imalo snage upustiti se u još jedan
veliki tehnološki pothvat. Osim toga, s obzirom na tadašnje
stanje raketne tehnologije koja zna tek jedan manji
model, Redstone, satelitska se špijunaža
čini, u to vrijeme, dalekom budućnošću.
U
periodu od 1955-1958. godine, Amerikanci su provodili
misiju špijunskog aviona U-2
iznad teritorije Sovjetskog saveza radi procjene vojnih
kapaciteta zemlje. RAND je predložio različit tip istraživanja
- umjetne satelite koji će snimati fotografije iz svemira.
Nepoljuljan uspjehom lansiranja ruskog umjetnog satelita
Sputnjika, u listopadu 1957. godine, predsjednik Eisenhower
ovlastio je CIA-u da tajno razvije špijunski
satelit koji će štititi interese SAD. U prvih pet-šest
godina civilnih i vojnih svemirskih programa, o prostoru
kraj Zemlje naučeno je zaista mnogo. Prije tog vremena
znanstvenici su pretpostavljali da se atmosfera proteže
mnogo dalje od površine nego što su to pokazivale promjene
u putanjama satelita. Svaka molekula zraka koja udari
u njega malo ga, naime, uspori. Pažljivo proučavanje
takvih promjena pružilo je vrijedne podatke o stvarnom
sastavu vanjskih slojeva zračnog omotača našeg planeta.
Dok su planeri putanja nekad konzervativno mislili da
obavještajni sateliti nikad neće moći letjeti putanjama
nižim od 300 km, pogoršavajući predviđanja o tehničkoj
kakvoći fotografija iz svemira, pokazalo se da nema
teškoća niti kad ih zbog snimanja nekih pojedinosti
spuste na manje od pola te visine. Zahvaljujući tehnološkom
napretku na poljima razvoja radarskih sistema, računara
i raketnih motora, ubrzo je stvoren satelitski sistem
izviđanja. Do
vremena kad na scenu stupaju obavještajni sateliti druge
generacije, izvještaji prvih američkih astronauta govore
o vidljivosti koja je prelazila najveća očekivanja stručnjaka
zaduženih za proračunavanje razlučivanja.
Tijekom 1966. i 1967. u Sjedinjenim Državama se radi
na novoj vrsti obavještajnih svemirskih letjelica koje
bi bile postavljene na usavršene rakete-nosače. Treća
generacija satelita za nadzor većih teritorija osniva
se na Ageni D i Thoru
s pojačanim raketnim motorima. U orbiti su u prosjeku
ostajali oko tri tjedna. Pokusno lansiranje obavljeno
je 9. kolovoza 1966, no model je u potpunosti zamijenio
prethodni tek svibnja slijedeće godine. Radilo se o
zaista novom satelitu, jer je koristio posebno konstruirane
infracrvene senzore za noćno snimanje, a i podaci su
mnogo brže stizali do zemaljskih stanica. Za to je služila
nova, 1,5 m široka antena, sklopljena za vrijeme lansiranja,
sposobna za mnogo bržu komunikaciju sa Zemljom. Sistem
je bio bolji i zato što je zahtijevao manje letova za
postizanje istog cilja. Poboljšavanjem tehnologije taj
je broj i tako stalno opadao. Na početku, 1963, lansirano
ih je 17, 1964. i 1965. bilo ih je 14, a 1966. svega
9. Uvođenjem modela za dnevno i noćno snimanje godine
1967. broj satelita je iznosio također 9, da bi slijedeće
godine pao na 8. 1969. bilo ih je samo 6, 1970. svega
4, 1971. još jedan manje, a 1972, kad su letjeli posljednji
iz ove generacije, lansirano ih je samo dva.
I
sateliti za pogled izbliza su u međuvremenu promijenili
osobine. Druga generacija, uvedena 1963, koristila raketu
Atlas-Agena D. Zamjena za ovaj sistem
stiže srpnja 1966. s mnogo jačim nosačem Titan
3B-Agena D. Novi sateliti koriste multispektralne
kamere za snimanje na nekoliko valnih duljina vidljive
svjetlosti. Do tog je vremena, naime, sve češća upotreba
obavještajnih satelita uzrokovala i čitav niz protumjera
za skrivanje od znatiželjnih očiju. Stručnjaci se nadaju
da će se sakriveni objekti pronaći u nekim dijelovima
spektra. Posebna kamera izrađena je u pogonima tvrtke
Itek, a sa sobom je nosila velike količine
filma, kako bi satelit što dulje ostao u putanji.
Ovaj
je izviđački satelit treće generacije u putanji imao
masu od oko 3 tone, a letio je nešto eliptičnije od
svojih prethodnika. Kružeći nisko nad gornjim dijelovima
atmosfere često se služio Ageninim motorom za podizanje
na sigurnije visine. Bez te mogućnosti letjelica bi
ubrzo dospjela u gušće slojeve i sagorjela. U razdoblju
između 1967. i 1972. kad su sateliti za izviđanje velikih
teritorija na vrhuncu (kasnije su zamijenjeni potpuno
novom tehnologijom nadzora), prosječni je životni vijek
letjelica za pogled izbliza više nego udvostručen -
s manje od dva tjedna na period od oko 30 dana. To znači
smanjivanje učestalosti lansiranja, pa ih je tako 1967.
lansirano deset, 1968. osam, 1969. šest, 1970. pet,
1971. četiri i 1972. pet. Osnovni je sistem i dalje
usavršavan tijekom čitavog desetljeća upotrebe. Do 1976.
korisni im se vijek ponovno udvostručio, što znači da
su slali podatke gotovo puna dva mjeseca. No, upravo
su sateliti za izviđanje velikih prostora doživjeli
najveće promjene. Tijekom 1972. postojeće vrste zamjenjuje
nova, četvrta generacija, lansirana jako izmijenjenim
i pojačanim raketama Thor-Agena D.
CORONA,
GAMBIT, HEXAGON, CRYSTAL I LACROSSE
U
periodu od 1959. do 1972. godine, pod krinkom znanstvenih
satelita programa Discoverer
(otkrivač) SAD su razvile fotografski izvidnički satelit
programa CORONA, te je lansirano 145
CORONA satelita namijenjenih otkrivanju važnih vojnih
tajni Sovjetskog saveza i drugih, po SAD potencijalno
neprijateljskih, stranih zemalja. U jednom danu CORONA
je dala više fotografija Sovjetskog saveza nego čitav
U-2 špijunski program. Američki lideri koristili su
podatke dobivene sa satelita radi formiranja specifičnih
strategijskih inicijativa. Sateliti su dokazali da Rusi
u to vrijeme nisu raspolagali sa stotinama balističkih
projektila, kako se javnost plašila, već da se prije
radilo o brojci između 25 i 50 komada. Ipak, ovaj dokaz
skrivan je godinama. Sve u svemu, CORONA program koštao
je Amerikance oko 850 milijuna dolara.
Sateliti
CORONA (KH-1, KH-2,
KH-3, KH-4, KH-4A,
KH-4B), isto kao i ARGON
(KH-5), i LANYARD
(KH-6) služili su prvenstveno za procjenu
stanja proizvodnje strateških bombardera i balističkih
projektila u Sovjetskom savezu, kao i njihovog angažiranja.
Sateliti su koristili spremnike za film koji su ispuštani
na Zemlju u kapsulama. Dva mala padobrana koja su se
otvarala prilikom pada kapsule služila su za njeno usporavanje.
Kapsule su padale u ocean, sa čije su površine prikupljane.
Pošto su ubrzo i sovjetske podmornice počele da "pecaju"
kapsule, promijenjena je tehnika njihovog prikupljanja.
Kapsule je hvatao (ponekad uz dosta muke) prilikom pada
specijalni avion Zrakoplovnih snaga C-119
i vraćao ih na Zemlju, gdje su film dalje obrađivali
tehničari CIA-e. Upotrebljavani su crno-bijeli filmovi,
osim malih uzoraka infracrvenog i filma u boji, koji
su nošeni u nekim misijama u eksperimentalne svrhe.
Prvo lansiranje iz CORONA programa objavljeno je od
strane Zrakoplovnih snaga SAD kao lansiranje satelita
u seriji DISCOVERY.
Program
DISCOVERER je opisan kao pokušaj razvoja satelitske
tehnologije, a u stvari radilo se o masci za CORONA
fotografske misije. Ipak, i Discovery program imao je
praktičnu stranu. Služio je za izvođenje probnih letova
bez uzimanja fotografija radi verifikacije tehnologije
i nalaženja rešenja za određene tehničke probleme koji
su se javljali u CORONA seriji. Izvedena su i 2 leta
radi testiranja senzora za satelitski sistem za rano
uzbunjivanje MIDAS. Nakon 38 misija,
DISCOVERER program je ugašen, a veo tajnosti obavio
je sve misije fotografske prismotre i slične probne
misije.
| |
|
|
Kamera
J-1 |
Kamera
CORONA |
Kamera
J-3 |
Camera
MURAL |
|
|
Oznaka
KH (KeyHole
ili ključanica) upotrebljavana je za sve satelite koji
su učestvovali u izviđačkim misijama. Broj koji je slijedio
iza oznake određivao je tip kamere upotrebljavane na
satelitu. Ovaj sistem označavanja ušao je u upotrebu
1962. godine sa četvrtim sistemom kamera, a prethodnici
su označeni kao KH-1, KH-2,
i KH-3. Malo raspoloživih informacija
ima o različitim dizajnima satelita, dok neki detalji
o različitim sistemima kamera ipak postoje.
| Naziv
satelita |
KH-1
CORONA |
KH-2
CORONA |
KH-3
CORONA |
KH-4
CORONA |
KH-4A
CORONA |
KH-4B
CORONA |
| Visina
orbite |
192-817
km |
252-704
km |
217-232
km |
211-415
km |
180
km |
150
km |
| Period
upotrebe serije |
27.
lipanj 1959 do 13. rujan 1960 |
26.
listopad 1960 do 23. listopad 1961 |
30.
kolovoz 1961 do 13. siječanj 1962 |
27.
veljača 1962 do 24. ožujak1963 |
24.
kolovoz 1963 do 22. rujan 1969 |
15.
rujan 1967 do 25. svibanj 1972 |
| Životni
vijek satelita |
1
dan |
2
do 3 dana |
1
do 4 dana |
6
do 7 dana |
4
do 15 dana |
19
dana |
Misije
ukupno/uspješnih |
10
/ 1 |
10
/ 3 |
6
/ 5 |
26
/ 20 |
52
/ 49 |
17
/ 16 |
| Vrsta
kamere |
Mono
panoramska tipa C |
Mono
panoramska tipa C' |
Mono
panoramska tipa C''' |
Mono
panoramska tipa 2-J |
Stereo
panoramska tipa 2-J1 |
Stereo
panoramska tipa 2-J3 |
| Ukupni
broj kamera |
1 |
1 |
1 |
1 |
2 |
2 |
| Mogućnost
povećanja |
manje
od 10x |
manje
od 10x |
manje
od 10x |
manje
od 10x |
16x |
16x |
| Fokusna
duljina leće |
61
cm
F/5.0 Tessar |
61
cm
F/5.0 Tessar |
61
cm
F/3.5 Petzval |
61
cm
F/3.5 Petzval |
61
cm
F/3.5 Petzval |
61
cm
F/3.5 Petzval |
| Format
snimka |
5,5
x 75,7 cm |
5,5
x 75,7 cm |
5,5
x 75,7 cm |
5,5
x 75,7 cm |
5,5
x 75,7 cm |
5,5
x 75,7 cm |
| Veličina
snimljene površine |
15,3x209
do 42x579 km |
15,3x209
do 42x579 km |
15,3x209
do 42x579 km |
15,3x209
do 42x579 km |
17x232
km |
13,8x188
km |
| Rezolucija
snimljene površine |
7,6
m |
7,6
m |
7,6
m |
7,6
m |
2,7
m |
1,8
m |
| Širina
filma |
70
mm |
70
mm |
70
mm |
70
mm |
70
mm |
70
mm |
| Dužina
filma / broj snimaka |
1081
m / 1432 |
5470
m / 7246 |
7521
m / 9918 |
72938
m / 101743 |
394114
m / 517688 |
154219
m + malo testnog filma u boji / 188526 |
| Rezolucija
filma |
50-100
linija/mm |
50-100
linija/mm |
50-100
linija/mm |
50-100
linija/mm |
120
linija/mm |
160
linija/mm |
| Kontrast
filma |
1:275000
do 1:760000 |
1:275000
do 1:760000 |
1:275000
do 1:760000 |
1:300000 |
1:305000 |
1:247500 |
| Masa
satelita |
779
kg |
1146
kg |
1250
kg |
1200
kg |
2000
kg |
2000
kg |
| Noseća
raketa |
Thor
Agena A |
Thor
Agena B |
Thor
Agena B |
Thor
Agena B ili D |
TA
Thor Agena D |
LT
Thor Agena D |
| Visina/promjer
satelita |
cca
6 m
cca 1,5 m |
cca
7 m
cca 1,5 m |
cca
7 m
cca 1,5 m |
cca
10 m
cca 1,5 m |
cca
10 m
cca 1,5 m |
cca
10 m
cca 1,5 m |
| Masa
rakete - startna/korisni teret |
53130
/ 800 kg |
56507
/ 1200 kg |
56507
/ 1200 kg |
68040
/ 1200 kg |
67819
/ 1500 kg |
88731
/ 2000 kg |
| Visina/promjer
rakete |
28,0
/ 2,4 m |
31,0
/ 2,4 m |
31,0
/ 2,4 m |
31,0
/ 2,4 m |
31,0
/ 2,4 m |
34,0
/ 2,4 m |
Rani
sistemi (KH-1, KH-2,
KH-3 i KH-6) nosili
su jednu panoramsku kameru, dok su napredniji (KH-4,
KH-4A, i KH-4B) nosili
dvije panoramske kamere usmjerene pod kutom od 30 stupnjeva.
Kamera KH-6 bila je programirana tako
da se pomiče i prekriva istu zonu dva puta tokom fotografskog
prijelaza, čime je postizano stereo pokrivanje.
Satelite
programa Corona naslijedili su sateliti programa KH-5
ARGON, KH-6 LANYARD, KH-7
i KH-8 GAMBIT, KH-9A
i KH-9B HEXAGON (nazvan također "big
bird"), koji su svi održali način
vračanja snimaka na Zemlju pomoću filmskih kapsula,
s time da su sateliti KH-7 i KH-8 imali dvije kapsule,
a KH-9 četiri. Veći broj kapsula je značio da satelit
može u orbiti djelovati više vremena i u intervalima
na Zemlju slati kapsule sa snimkama. Naravno, također
se i poboljšala fotografska oprema na satelitima, što
je značilo bolju rezoluciju (rezolucija znači koliko
veliki predmeti se lako razlikuju na snimci; npr. sateliti
sa rezolucijom 1 metar razlikuju objekte te veličine
od drugih objekata, ali ne vide dovoljno detalja za
prepoznavanje tih objekata - prepoznati je moguće objekte
koji su 2 do 3 puta veći). Rezolucija se je iz 2 do
3 metra pri KH-4 poboljšala na 15 do 60 cm pri KH-9.
Satelit
za prismotru KH-7 GAMBIT obilazio je
Zemlju od srpnja 1963. do lipnja 1967. godine i načinio
Kodakovim aparatom slike dovoljno detaljne da su se
mogli uočiti objekti na zemlji širine 0,5 do 1,5 metara.
KH-7 postao je prvi obavještajni satelit velike rezolucije.
GAMBIT je startao nakon pada Gerija Pauersa,
u maju 1960. godine. Trebao je zamijeniti U-2 (špijunski
avion koji je letio na velikim visinama). Obavljeno
je 34 do 38 uspješnih misija ovog satelita. Prema podacima
koje je osigurala NIMA, ključne mete KH-7 bili su kompleksi
interkontinentalnih balističkih projektila, radarski
sistemi, i razne vruće točke širom planete. KH-7 je
proizvod firme General Electric,
a na orbitu je postavljan pomoću Lockheed-ove
rakete. Cijelim programom upravljala je komponenta Nacionalnog
ureda za izviđanje (National Reconnaissance
Office ili kraće NRO)
iz Zrakoplovnih snaga SAD.
Drugi
satelit, KH-9 HEXAGON,
koji je letio između 1973. i 1980. godine, bio je namijenjen
uglavnom mapiranju, sa prosječnom rezolucijom od 4 do
9 metara. Karte dobivene na osnovu 12 misija KH-9 satelita
nalaze se već desetljećima u službenim vladinim kartama.
Javnost je ne znajući koristila plodove ovih misija.
Neke slike iz perioda od 1963. do 1980. godine nisu
stavljene na raspolaganje jer se još uvijek smatraju
veoma osjetljivim sa gledišta nacionalne sigurnosti.
Sredinom
šezdesetih godina mnogo se mislilo na razvoj novih vrsta
izviđačke svemirske opreme, pa su već prije pojave treće
generacije postojali planovi za daleku budućnost. Razmišljalo
se o velikim orbitalnim stanicama s posadom, lansiranim
najvećom raketom u američkom vojnom arsenalu. Bio je
to Titan 3C, nosač s dva raketna motora
na kruto gorivo učvršćenim za prvi stupanj, odnosno
nešto izmijenjeni interkontinentalni projektil Titan
2. Produžujući dodatne motore, pretvarajući
ih u 3M verziju, veliki bi Titan u
putanju Zemlje mogao ponijeti laboratorij dug 12 m,
promjera 3 m, mase 9 tona. Na vrhu bi bila kapsula za
posadu preuzeta iz Gemini programa
NASE, tako da bi dva astronauta mogla boraviti u putanji
oko četiri tjedna.
Laboratorij
je trebao biti ispunjen atmosferom kisika i helija.
Za konstrukciju i izgradnju bila je zadužena tvrtka
McDonnell Douglas. Orbitalni laboratorij
s posadom, (Manned Orbital Laboratory, MOL),
bio je veliki projekt koji je tražio višegodišnje zalaganje
mnogih proizvođača svemirske opreme. Službeno je započet
25. kolovoza 1965, u vrijeme kad je predsjednik Sjedinjenih
Američkih Država bio Lyndon Johnson.
Samo osam mjeseci prije toga otkazan je raketoplan Dyna-Soar
ratnog zrakoplovstva, jer se trajnija svemirska stanica
lansirana konvencionalnom raketom činila praktičnijom.
Planovi za MOL uključivali su pokusne letove s maketama
laboratorija, od kojih je prvi uspješno obavljen 3.
studenog 1966. Ali manje teškoće u razvoju mijenjaju
satnicu projekta, tako da prvobitna predviđanja o polijetanju
tijekom 1968. padaju u vodu.
Još
1967. se znalo da laboratorij neće poletjeti prije početka
slijedećeg desetljeća, no i pored toga zrakoplovstvo
odabire 16 kandidata za posadu. Vremenom jačaju kritike
onih što sumnjaju u mudrost postavljanja vojnih stanica
u putanju Zemlje, pa i to utječe na dalji razvoj događaja.
Misao o takvim svemirskim objektima potječe od fantastičnih
uspjeha koje je NASA imala tijekom svojih letova kad
su astronauti promatrali planet u znanstvene svrhe.
Samo jedna orbitalna stanica opremljena odgovarajućom
opremom, tvrdili su stručnjaci zrakoplovnih snaga, riješila
bi mnoge probleme obavještajnih službi. No u to vrijeme
NASA svim silama nastoji uvjeriti Kongres u razvoj orbitalnog
laboratorija s posadom na osnovi opreme zaostale iz
Apollo programa. To će se kasnije i
ostvariti pod imenom Skylaba, laboratorija
lansiranog 1973. koji je u tri navrata ugostio astronaute
u trajanju od jednog, dva i tri mjeseca. Tokom borbe
u Kongresu NASA istiskuje ratno zrakoplovstvo iz igre.
U vrijeme kad se Richard Nixon 1969.
konačno uspio izboriti za položaj predsjednika Sjedinjenih
Američkih Država, projekt MOL je bio pred neslavnim
završetkom. Smanjivanje budžeta već je i tako usporilo
istraživanja i pokuse, no analiza stanja provedena tijekom
nekoliko slijedećih mjeseci otkrila mu je Ahilovu petu
koja omogućuje njegovo otkazivanje. Bilo bi glupo, govorili
su predstavnici nove administracije, istovremeno raditi
na dva odvojena projekta orbitalne stanice, jedan NASA-in
i jedan Pentagonov. Direktor programa MOL, general Bernard
A. Schriever, žestoko se bori za nastavljanje
svog projekta, no bila je to unaprijed izgubljena bitka
protiv prvog i slijedećih spuštanja na Mjesec od kojih
nitko nije htio odustati.
Početkom
lipnja 1969. Pentagon iznenada objavljuje završetak
MOL projekta i prekid svih istraživanja vezanih za njega.
Program je cijelo vrijeme okruživao veo tajnovitosti,
tako da se o njemu uvijek znalo vrlo malo. No sve ipak
nije bilo izgubljeno. Neko vrijeme se već radi na tajnom
Projektu 612, zamjeni za MOL. Dvije
godine prije otkazivanja vojnog programa orbitalne stanice
s ljudskom posadom, zrakoplovstvo obavještava proizvođača
Titana o potrebi za modelom 3D. To je značilo prerađivanje
trostupanjskog Titana 3C u dvostupanjsku
raketu s mogućnošću postavljanja tereta mase 13 tona
u nisku putanju; verzija 3C bila je namijenjena nošenju
satelita u geostacionarnu orbitu 36 tisuća kilometara
nad Zemljom. Projekt 612 je obuhvaćao sva najvažnija
obilježja MOL laboratorija, ugrađujući ih u najambiciozniji
program na osnovi nosača Agena. Radilo se o velikom,
15 m dugom satelitu s dva sistema fotografskih kamera.
Prvi medu njima, kojeg je konstruirala kompanija Perkin-Elmer,
imao je sposobnost vrlo velikog razlučivanja i služio
je za snimanje najmanjih pojedinosti objekata na površini
planeta. Drugi, Eastman Kodakov, bio
je namijenjen fotografiranju većih površina. Satelit
je po potrebi bio opremljen i drugom izviđačkom opremom,
primjerice bočno usmjerenim radarom. Velika antena promjera
6 m u vrijeme lansiranja bila je sklopljena; rasklapala
se po dostizanju željene putanje. Satelit je osim toga
nosio i šest kapsula sličnih Discovererovim, namijenjenih
povremenom vraćanju filmova na Zemlju.
Godinu
dana prije otkazivanja MOL stanice, letjelica dobiva
novo ime: Projekt 467, koje zadržava
do danas. Otkrivanje pojedinosti programa razjašnjava
naglo otkazivanje orbitalne stanice s posadom. Projekt
467 se odvija još mnogo tajnovitije od prethodnog. Vojni
su se stručnjaci nadali da će prvi satelit ove generacije
poletjeti još tokom 1970, no teškoće s kamerama i nekim
sistemima detektora odgađaju plan za godinu dana. Prethodna
generacija na osnovi nosača Thor-Agena D
već je zastarjela, pa obavještajne službe požuruju razvoj
novih sistema. KH-9 HEXAGON,
neslužbeno nazvan Velika ptica (Big
Bird), Projekt 467 doživljava prvo lansiranje
15. lipnja 1971. U rano proljetno jutro Titan
3D podigao se s lansirnog tornja baze Vandenberg
i polako uzdigao u nebo. Big Bird je
zaista velik satelit, četiri puta veći od bilo kojeg
obavještajnog satelita do tada. Letio je
između 1973. i 1980. godine i bio je namijenjen uglavnom
mapiranju, sa prosječnom rezolucijom od 4 do 9 metara.
Time je označen početak novog doba u izviđanju iz svemira.
Karte dobivene na osnovu 12 misija KH-9 satelita nalaze
se već desetljećima u službenim vladinim kartama. Javnost
je ne znajući koristila plodove ovih misija. Neke slike
iz perioda od 1963. do 1980. godine nisu stavljene na
raspolaganje jer se još uvijek smatraju veoma osjetljivim
sa gledišta nacionalne sigurnosti.
Najnovija generacija američkih obavještajnih satelita
imala je mogućnosti daleko veće od prethodnih satelita.
Nekoliko faktora utječe na kakvoću fotografije snimljene
iz svemira i potrebno je zaista mnogo domišljatosti
da se oni ugrade u sisteme kamera. Spomenut ćemo samo
najosnovnije. Fotografsko razlučivanje znači najmanju
udaljenost između dvije točke koje se još mogu vizualno
razdvojiti. Obično se izražava brojem vidljivih bijelih
i crnih crta, a u izviđanju iz svemira odnosi se na
najmanju udaljenost za koju vrijedi linijsko razlučivanje.
Na otežavanje preračunavanja teoretskog razlučivanja
bilo kojeg optičkog sustava utječe mnogo faktora. Oblik,
boja i kemijska svojstva fotografskih objektiva, te
sastav i temperatura filma otežavaju predviđanje ponašanja
kamere u praksi. Kad se radi o satelitima, najvažnije
je zadržavanje položaja u letu, jer u suprotnom slika
neće biti oštra toliko koliko to omogućuje objektiv.
Zato stabilnost mora biti bolja od teoretskog optičkog
razlučivanja. Želimo li izračunati razlučivanje nekog
objekta na tlu, visinu kamere izraženu kilometrima podijelimo
sa žarišnom duljinom objektiva u milimetrima, i pomnožimo
veličinom slike objektiva. Ovo posljednje je razlučivanje
u linijama po milimetru kombinacije filma i objektiva.
Kvaliteta slike u velikoj je mjeri ograničena vrstom
korištenog filma. Prve emulzije, upotrebljavane u vrijeme
ranih Samos pokusa, imale su razlučivanje
od oko 40 linija po milimetru, tj. na njima smo mogli
vidjeti 40 bijelih i crnih crta na širini 1 milimetra.
Kako su žarišne duljine objektiva iznosile oko 102 cm,
sistem je na uobičajenim visinama leta mogao razlučiti
objekte promjera oko 2,5 m. Kasniji filmovi i kamere
imaju optičko razlučivanje od oko 150 linija po milimetru,
pa kod standardne žarišne duljine objektiva od oko 2,5
m razlučuju objekte nešto veće od pola metra. Povećavanjem
žarišne duljine korištenog objektiva teoretsko razlučivanje
može biti i do 15 cm. Ipak, svojstva zemaljske atmosfere
postavljaju ograničenja koja ne može savladati nikakvo
optičko rješenje. Uzimajući u obzir standardne uvjete,
ta granica iznosi oko 10 cm. Valja reći da do trenutka
lansiranja prve Velike ptice obavještajci prihvaćaju
fotografije s razlučivanjem od oko pola metra. Tako
se mogu izdvojiti pojedine osobe, izmjeriti veličina
kotača na vozilu, odrediti duljine topovskih cijevi
ili promjer usisnog kanala mlaznog motora na suvremenom
borbenom avionu. Mogućnosti su zaista nebrojene. Osim
toga, ovisno o obliku objekta, razlučivanje se može
i poboljšati. Naime, kamere Velike ptice ne zapažaju
samo predmete stranica većih od pola metra, već i one
čija je širina, ili promjer, samo djelić te veličine,
točnije najmanje 5 posto toga. Drugim riječima, to znači
da će se na razvijenom filmu opaziti i kabel širine
2,5 cm. Fotografija će pokazati čelično uže za povlačenje
tenkova ili kamiona, nadzemne električne vodove, ali
i tragove malih kotača na blatnom zemljištu. Razvojem
planova na osnovi prekinutog MOL projekta, Velika ptica
je korištena za izviđanje većeg i manjeg razlučivanja
nad velikim teritorijima, koristeći tek nešto više putanje
od satelita za pogled izbliza (koji su još uvijek lansirani
prema potrebama). Ovi posljednji, kako znamo, ostajali
su u orbiti tek oko dva mjeseca, za razliku od Velike
ptice radni vijek koje je iznosio oko tri puta više.
Njezini prethodnici su rijetko preživljavali više od
tri tjedna. Slično drugim letjelicama ove namjene, novi
Lockheedov satelit koristi putanju sinkroniziranu sa
Suncem, odabranu tako da se određeno područje Zemlje
promatra barem jednom na dan u vrijeme dnevne svjetlosti,
i to tako da Sunce uvijek bude na jednakoj visini. Ovo
je vrlo važno za mjerenje relativnih veličina objekata
na tlu, a usput omogućuje laku kompjutersku usporedbu
slika snimljenih u duljem vremenskom razdoblju. Putanja
sinkronizirana sa Suncem je ona u kojoj se njena precesija
(okretanje) oko planeta usklađuje s revolucijom Zemlje
oko Sunca. Postavljen u zajedničku ravninu osi Zemlje
i Sunca, satelit se giba gotovo okomito na ekvator i
nad određeno područje dolazi uvijek u isto vrijeme.
Ova geometrija putanje ima nekoliko prednosti. Ako se
oblik i veličina predmeta ne mogu odrediti samo s jedne
fotografije, snimljene pod određenim kutom svjetlosti
Sunca, na posao stupaju drugi sateliti koji dolaze u
drugo doba dana, pa se promatra kretanje sjene. Uz to,
manjim se korekcijama u putanji može jako produljiti
boravak nad određenim područjem. Sovjeti su to prvi
put iskušali na Vostoku 251 lansiranom 1968. Amerikanci
ovu tehniku koriste još od vremena Agene D, dakle s.
početka šezdesetih godina.
Zbog
produljenog životnog vijeka i opsežnijih zadataka Velike
ptice, točno postavljanje u putanju sinkroniziranu sa
Suncem od presudne je važnosti. U siječnju 1972. lansiran
je drugi satelit ove serije, a treći pola godine kasnije.
Elementi putanje mijenjani su tijekom leta više puta;
ponekad je snižavan perigej, ponekad produljivan apogej.
Vrijeme oblijetanja Zemlje nije mijenjano, kako bi se
sačuvao korak sa Suncem.
Posljednji
satelit treće generacije za nadzor većih prostora, nošen
raketom Thor-Agena D, lansiran je svibnja 1972. Došlo
je vrijeme novog načina rada. Od tog trenutka Velika
ptica će na sebe preuzeti neprekidnu kontrolu širih
područja, dok manje letjelice za pogled izbliza traže
zanimljivije pojedinačne ciljeve. Od 1972. godišnje
se lansiraju dvije do tri takve letjelice, dok sličan
broj Velikih ptica postepeno produljuje operativni životni
vijek. U prvo vrijeme vijek im je ograničen na dva do
tri mjeseca, a od konca 1973. lete do pet mjeseci prije
nego što im se izda naredba za povratak i uništenje
u atmosferi, naravno nad nenastanjenim dijelom zemaljske
kugle. Posljednje poboljšanje ove vrste obavještajnih
satelita zbilo se prosinca 1976. U ovom se slučaju ne
smije govoriti o petoj generaciji letjelica, već o dogradnji
kojom je Velikoj ptici omogućena brža razmjena informacija
sa zemaljskim stanicama za praćenje. Kroz čitavo razdoblje
korištenja obavještajnih satelita CIA vrijednost podataka
mjeri brzinom kojom postaju dostupni. Ministarstvo obrane
SAD i njegove službe slažu se s tvrdnjom da filmovi
iz kapsula Velikih ptica ne stižu najkraćim putem! Nakon
odvajanja od trupa satelita, mali je raketni motor smanjio
brzinu radi povratka u atmosferu. U zraku, kapsulu hvata
avion C-130 (zadatak je bio povjeren
659. pokusnoj eskadrili), a zatim je film preko Havaja
proslijeđen do zrakoplovne baze Andrews kraj Washingtona.
Iz nje ga je put vodio do Nacionalnog obavještajnog
ureda (National Reconnaissance Office) gdje je smješten
i Centar za obradu fotografija (National Photographic
Interpretation Center).
| Naziv
satelita |
KH-5
ARGON |
KH-6
LANYARD |
KH-7
GAMBIT |
KH-8
GAMBIT |
KH-9
HEXAGON |
KH-11
KENNAN/CRYSTAL |
| Visina
orbite |
322
km |
172
km |
170
- 345 km |
155
- 470 km |
186
- 296 km |
211
- 414 km |
| Period
upotrebe serije |
veljača
1961 do kolovoz 1964 |
ožujak
1963 do srpanj 1963 |
1963
do 1967 |
1966
do 1984 |
1971
do 1986 |
1976
do 1988 |
| Životni
vijek satelita |
cca
29 dana |
33
dana |
5,47
dana |
50
do 80 dana |
52
do 275 dana |
987
do 1175 dana |
Misije
ukupno/uspješnih |
12
/ 6 |
3
/ 1 |
38
/ 36 |
60
/ 57 |
20
/ 19 |
10
/ 9 |
| Vrsta
primarne kamere |
Frame
tipa KH-5 |
Panoramska tipa E-5 |
|
|
|
|
| Ukupni
broj kamera |
1 |
1 |
2 |
2 |
4 |
? |
| Mogućnost
povećanja |
8
x |
16
x |
|
|
|
|
| Fokusna
duljina leće |
7,6
cm |
167,6
cm |
|
|
|
|
| Format
snimka |
11,5
x 11,5 cm |
11,5
x 63,5 cm |
|
|
|
|
| Veličina
snimljene površine |
483
x 483 km |
12
x 64 km |
|
|
|
|
| Rezolucija
snimljene površine |
140
m |
1,8
m |
|
|
|
|
| Širina
filma |
12,7
cm |
12,7
cm |
|
|
|
|
| Dužina
filma / broj snimaka |
6859
m / 38578 |
686
m / 910 |
|
|
|
|
| Rezolucija
filma |
30
linija/mm |
160
linija/mm |
|
|
|
|
| Kontrast
filma |
1:4250000 |
1:100000 |
|
|
|
|
| Masa
satelita |
1274
kg |
1500
kg |
2000
kg |
3000
kg |
11400
kg |
13500
kg |
| Noseća
raketa |
TA
Thor Agena D |
TA
Thor Agena D |
SLV-3
Atlas/Agena D |
Titan
3B |
Titan
3D |
Titan
3D ili 34D |
Visina
satelita
Promjer satelita |
cca
7,6 m
cca 1,5 m |
cca
10,6 m
cca 1,5 m |
cca
12 m
cca 1,5 m |
cca
14,2 m
cca 1,5 m |
cca
15,2 m
cca 3 m |
cca
13,2 m
cca 3 m |
| Masa
rakete - startna/korisni teret |
67819
/ 1500 kg |
67819
/ 1500 kg |
|
156540
/ 3300 kg |
612990
/ 12300 kg |
723490
/ 14515 kg |
| Visina/promjer
rakete |
31,0
/ 2,4 m |
31,0
/ 2,4 m |
|
45,0
/ 3,1 m |
36,0
/ 3,1 m |
50,0
/ 3,1 m |
Kad
su sateliti preuzeli špijunažu s visina, bilo je jednako
važno uloviti što više elektroničkih informacija. Na
taj se dio obavještajnih podataka obično zaboravlja,
jer nije tako atraktivan kao što su fotografije vojnih
objekata. Za dobrog analitičara je vrsta, oblik i jakost
aktivnosti u elektromagnetskom spektru presudna za točno
određivanje karaktera objekta na fotografiji. Elektroničko
uho je, dakle, treća dimenzija inače plošnog prikaza,
dodajući informaciju o naizgled napuštenoj zgradi ili
prikrivenom operativnom stožeru. Povijest elektroničkih
satelita »detektiva«, zrcalo je razvoja obavještajnih
svemirskih letjelica uopće. U programima zrakoplovnih
snaga razvijene su dvije vrste, jedna na osnovi Agena
B i D nosača, a druga je lansirana
zajedno s fotografskim satelitima. Prvi je model, ovisno
o jakosti nosača, imao masu od 1000 do 2000 kg, dok
je drugi bio mnogo manji, mase nekoliko desetaka kilograma.
Za razliku od eliptičnih putanja ostalih obavještajnih
satelita, »detektivi« su letjeli stabilnim, gotovo kružnim
orbitama, te su i njihovi radni životi bili mnogo dulji.
Prvi letovi težeg modela lansiranog vlastitim nosačem
započinju svibnja 1962, kao početak niza koji je zašao
u prvu polovicu sedamdesetih godina. Posljednje lansiranje
takvog satelita uslijedilo je 14. prosinca 1971, kad
ih je u relativno visoku putanju istim nosačem stigla
nekolicina. Većina je »detektiva« postavljena u orbite
400 do 550 km nad Zemljom. Nekoliko ih je letjelo 900
km iznad planeta, i upravo je posljednji bio jedan od
ovih. Sve u svemu, kroz desetak godina lansirano je
oko 33 satelita ove vrste, svi konstruirani za proučavanje
geometrije zračenja radara.
Drugi
model, lansiran u svemir zajedno s većim satelitima,
započinje radom lipnja 1963. Od siječnja 1972. male
su detektivske obavještajne letjelice na Titanu
30 odlazile u putanju zajedno s Velikim pticama,
preuzimajući tako poslove zasebnih satelita. Ipak, nisu
sve Velike ptice nosile podsatelite, premda su neke
nosile najmanje dva. Jedan od njih, odvojen od Velike
ptice 7 koja je letjela na visini između 159
i 275 km, podigao se u kružnu putanju gotovo 1460 km
nad Zemljom. Sličan je postupak korišten i kasnije.
Detektivski sateliti obje vrste služili su za sve vrste
elektroničkih obavještajnih poslova, uključujući prisluškivanje
radio-veza, nadzor operativnih pokusa vojne opreme,
otkrivanje radarskih uređaja i njihovih karakteristika
- ukratko, za sve obavještajne zadatke u dubini teritorija
suparnika, gdje nema mogućnosti ispitivanja iz (relativne)
blizine.
Velika
poboljšanja digitalnih tehnika prijenosa podataka sa
satelita, omogućuju razvoj posebnih uređaja za izravno
slanje slika na Zemlju. Početkom sedamdesetih godina,
uskoro nakon pojave prvih modela Velike ptice, konstruktori
započinju pripremu slijedećih poboljšanih modela. Satelit
poznat pod nazivom KH-11 (ti sateliti
su imali kodno ime KENNAN i CRYSTAL)
vuče korijene od Projekta 1010 povjerenog
tvrtki TRW i za razliku od svojih prethodnika
nije imao kapsulu za vraćanje filma, već je snimke u
obliku elektromagnetskih signala odašiljao na Zemlju
u gotovo realnom vremenu preko relejnih satelita (SDS-1,
SDS-2, TDRSS i drugih) u višim orbitama. U zemaljskoj
nadzornoj postaji signale su snimili na traku i zatim
ih konvertirali u fotografije. Rezolucija snimaka satelita
KH-11 je ocjenjena na 10 do 15 cm, a mogao je napraviti
8 do 10 snimaka u minuti. KH-11 su letjeli u približno
polarnoj, sunčano sinkronoj orbiti s inklinacijom 98°
na visinama oko 300 - 1000 km, što je omogućavalo da
satelit dnevno obiđe Zemlju nešto manje od 15 puta.
S obzirom da su u orbiti bila samo dva satelita, njihove
putanje su bile usklađene tako, da je jedan satelit
preletio određeno područje ujutro, a drugi popodne,
tako da je svako područje bilo pod nadzorom dva puta
dnevno. Životni vijek satelita KH-11 je bio 3 godine,
a zadnji je lansiran u studenom 1988. godine. Po obliku
i veličini svemirski teleskop Hubble vrlo je sličan
satelitima KH-11.
Izravno
slanje fotografija digitalnim putem tek je jedno od
poboljšanja nove tehnologije. KH-11 je stvoren da konačno
premosti jaz između starih satelita za jednokratnu upotrebu
i novih generacija za višestruko korištenje koje će
u svemir stizati u teretnom prostoru »svemirskog taksija«,
a isto će se tako vraćati na Zemlju. Prvi medu njima
očekuje se tijekom nekoliko idućih godina. Prvi KH-11
poletio je iz baze Vandenberg 19. prosinca 1976, s apogejom
gotovo dvostruko višim nego kod ranih Velikih ptica.
Od samih početaka njihov je radni vijek bio oko godinu
dana, tj. oko dva puta duži od vijeka Lockheedovih satelita
s povratnim kapsulama. KH-11 nije ih, međutim, u potpunosti
zamijenio; njihove su se uloge nadopunjavale.
Prije
14. lipnja 1978. kada je poletio drugi KH-11 lansirane
su dvije konvencionalne Velike ptice, prva u lipnju
1977, druga u ožujku 1978. godine. Slijedeća tri KH-11
odlaze do putanje u ožujku i svibnju 1979. odnosno 7.
veljače 1980. Za sve to vrijeme dok su Velike ptice
i njihovi nasljednici nadopunjavali jedni druge, sateliti
za pogled izbliza neprekidno traže posebne ciljeve i
objekte na tlu. Uvođenje generacije KH-11 u obavještavanju
iz svemira unosi kao novinu najbrže moguće dostavljanje
podataka, od neprocjenjiva značaja za zainteresirane
vladine i vojne organe. Pred kraj 70-tih, godišnje je
lansirano manje satelita za nadzor velikih teritorija,
no svaki medu njima bio je opremljen najnovijom tehnikom
i osposobljen za mnoštvo dodatnih zadataka. Velike ptice
su nosile nekoliko različitih senzorskih sustava, kao
i manje satelite koji su odlazili na vlastite tajne
zadatke. Raketa Titan 3D nosivosti od oko 13 tona omogućavala
je lansiranje različitih tereta.
Od
1959. godine, kad je po prvi puta pokušano vraćanje
podataka iz svemira, obavještajni sateliti doživljavaju
zaista veliki napredak. To je stajalo mnogo novaca i
pretvorilo se u značajni izdatak državnog budžeta. Bez
njih, ipak, mnogo pozitivnih koraka vjerojatno nikad
ne bi bilo načinjeno, baš kao što se bez njih nikad
ne bi saznalo za veliku pogrešku koja je započela takvu
utrku u naoružanju kakvu svijet do tog trenutka nije
još upoznao.
A
tada,1978, Sovjeti dobivaju podatak od životne važnosti
za svoje slijedeće korake. Priča započinje prethodnog
ljeta kad ugledni mladi sin grčkog imigranta, William
P. Kampiles, radi kao službenik operativnog
centra glavnog ureda CIA-e. Kampiles se zapošljava u
veljači te godine, i u tom kratkom roku često začuđuje
kolege simplicističkim poimanjem istine. Bio je čudnovato
dramatična figura, a u novom poslu vidi priliku za izlazak
iz anonimnosti. Posao koji je obavljao nije bio naročito
važan, ali su mu bili dostupni tajni dokumenti, medu
njima i tehnički priručnik satelitskog sistema KH-11.
Tog ljeta Kampiles uzima kopiju 155 (za potrebe obavještajnih
i obrambenih službi tiskano ih je oko 350) zato što
mu se dokument, kako je izjavio, »činio najzanimljiviji«,
presavija malu brošuru i sakriva je u sportski kaputić.
Na izlasku iz zgrade nitko ga ne zaustavlja. Nekoliko
mjeseci kasnije, u listopadu, Kampilesa uvjeravaju da
podnese ostavku. Tajni dokument odnosi u majčin stan
(otac mu je umro još 1964.), pa s kutova listova izrezuje
oznaku »TAJNO« kako nitko ne bi posumnjao u knjižicu.
Te je zime, točnije u veljači, odnio dokument u Atenu,
i za vrijeme boravka kod prijatelja posjetio sovjetsku
ambasadu. Negdje oko 23. tog mjeseca sastaje se s vojnim
atašeom, majorom Mišom Zavalijem, i
nudi mu na prodaju važne tajne podatke. Kampiles zbog
opasnosti od ucjenjivanja koristi lažno ime, a kao dokaz
donosi nekoliko prvih stranica priručnika KH-11. Zavali
mu je rekao da neće dobiti ni pare dok se dokument pažljivo
ne prouči. Početkom ožujka Kampiles predaje još nekoliko
stranica, a Sovjeti mu plaćaju bijednu svotu od 3 tisuće
dolara. Kampiles se potom vraća u Sjedinjene Države,
u Oak Bridge u Illinoisu, gdje se zapošljava u istraživačkom
laboratoriju. Svoju avanturu nije mogao prešutjeti prijateljici,
koja je slučajno imala poznanika iz CIA-e, hvalio se
kako je igrao dvostruku ulogu, te kako je KGB-u podvalio
beskorisne informacije koje će izazvati veliku pomutnju.
Kampiles je pogriješio kad je mislio da će njegova samohvala
proći nezapaženo. 17. travnja 1978. po njega dolaze
detektivi Federalnog ureda za istraživanje. No šteta
je već učinjena. Sovjeti su u najmanju ruku znali što
KH-11 može, a na stranicama brošure koju su dobili bio
je tehnički opis američkog najtajnijeg satelita, čak
i s lijepim umjetničkim prikazom letjelice! Sve dok
Kampiles nije dobavio tajne podatke, nisu znali o kakvom
se sistemu radi, ni kakva su mu geografska ograničenja.
Godine
1990. bio je lansiran prvi "nadograđeni
KH-11", kojega u javnosti označavaju kao
KH-12 i sa imenima IMPROVED
CRYSTAL i IKON. Nadopunjeni
KH-11 je sa svojim 16300 kg puno teži od prethodnika
(oko 10 tona zajedno sa gorivom), a veliki dio povećanja
mase ide na račun 6350 kg pogonskog goriva, kojeg satelit
nosi u potpornom modulu na svojem zadnjem dijelu. Velika
količina goriva mu omogućava dugi životni vijek, jer
može više puta popravljati svoju gotovo polarnu sunčano
sinkronu orbitu na visini oko 300 x 1000 km. Pored poboljšanih
senzora, koji rade u vidnom i bližem IC dijelu spektra,
satelit ima još termovizijski senzor pomoću kojeg korisnik
može odrediti, npr. da li je zgrada koju motri u upotrebi
ili ne. Poboljšana elektronika za obradu fotografija
omogućuje oštrije slike, satelit ih može napraviti do
12 u minuti, rezolucija satelita je ocijenjena na 10
cm za kvadratne ili okrugle površine, a sposoban je
razaznati linearne strukture veličine veličine 5-8 cm.
Takve mogućnosti u vidljivom spektru omogućavaju razlikovanje
uniformiranih osoba od civila ili praćenje manjih skupina
ljudi, za što su korišteni sateliti nad Kosovom. Mehanizam
optičkog sistema omogućava satelitu da fotografira objekte
na površini pod velikim kutom, više od 100 km u stranu
od svoje putanje.
Sada
su u upotrebi tri nadograđena satelita KH-11/KH-12,
najnoviji (USA 161) je bio lansiran
u studenom 2001. godine. Njihovo djelovanje je koordinirano
s tri manja izvidnička satelita o kojima nema gotovo
nikakvih informacija, te sa još tri radarska izvidnička
satelita tipa Lacrosse/Onyx. Cijena
jednog satelita KH-12 je približno 1 milijarda USD,
a još 300 milijuna dolara stoji noseća raketa Titan
IVB, koja satelit ponese u orbitu.
Loše
vrijeme, poradi slojeva oblaka, često onemogućava uspješno
djelovanje fotografskih izvidničkih satelita. Pri upotrebi
radara vremenske prilike ne predstavljaju prepreku,
te su zato SAD u 70-tim godinama počele razvijati radarski
slikovni izvidnički satelit, godine 1982. su postavili
u orbitu prototip takvog satelita sa imenom INDIGO,
a u prosincu 1998 je raketoplan Space Shuttle
ponio u orbitu prvi operativni radarsko-slikovni izvidnički
satelit LACROSSE (program označavaju
i imenima VEGA i ONIX).
Satelit koristi radar za sintetičko sastavljanje slike
(Synthetic Aperture Radar, SAR)
- to je tehnika djelovanja radara, gdje se sastavljanjem
reflektirane radarske energije od ciljnog područja iz
različitih točki svojeg puta omogućava oblikovanje vrlo
detaljne radarske slike cilja. Rezolucija satelita Lacrosse
je najvjerojatnije oko 1 metra i time slabija nego kod
satelita KH-12, ali zato omogućava nadziranje ciljeva
po noći i u svim vremenskim situacijama, moguće je slijediti
vozila u pokretu i otkrivati skloništa do 3 metra dubine
pod zemljom, te podmornice za vrijeme plovidbe na periskopskoj
dubini (10-15 m). Radar satelita Lacosste ima vjerojatno
više mogućih načina djelovanja i pored preciznog praćenja
određenog cilja, istovremeno vrši nadzor većih područja,
naravno s manjom rezolucijom snimaka. Sateliti Lacrosse
lete u orbiti na visini oko 680 km sa inklinacijom 57°
i 68°. Od četiri lansirana satelita sada su operativna
tri (dva u 68-stupanjskoj orbiti, jedan u 57-stupanjskoj),
najnoviji (USA 152) je bio pomoću noseće
rakete Titan IVB lansiran u kolovozu 2000. godine.
NRO
je u rujnu 2000. godine proslavio 40 godina postojanja.
Na proslavi je odlikovano 56 pionira i osnivača koji
su doprinijeli razvoju sistema za prismotru iz svemira.
Danas NRO zapošljava oko 3000 ljudi iz raznih federalnih
agencija (CIA, Nacionalna agencija za sigurnost, itd.).
Specifični detalji o budžetu su povjerljivi, a smatra
se da je 2000. godine on iznosio preko 6 milijardi dolara.
Analitičari procjenjuju da je do sada potrošeno oko
200 milijardi dolara na dizajn, izradu, lansiranje i
upravljanje špijunskim satelitima.
Da
li je sa završetkom Hladnog rata NRO ostao bez posla?
Bivši direktor NRO-a, Eduard Oldridge,
sada predsjednik Aerospace Corporation iz El Segunda
u Kaliforniji, smatra da za Amerikance danas postoji
više problematičnih točaka i mjesta na svetu koja zahtijevaju
veću pažnju nego ikada u prošlosti.
ZENIT,
JANTAR, ARKON I ORLEC
Sovjetske
oružane snage su 1956. godine postavile zahtjev za izvidnički
satelit. Zbog nesuglasica u tadašnjem SSSR-u, da li
prednost imaju svemirski letovi s ljudskom posadom ili
vojni izvidnički program, napravljen je kompromis, da
će oba programa koristiti jednaki svemirski brod, koji
će se temeljiti na svemirskom brodu Vostok.
Vostok je 4 i pol tone težak satelit, a predstavljen
je javnosti u travnju 1961. godine kad Jurij
Gagarin oblijeće Zemlju kao prvi čovjek u svemiru.
Letjelica koja se uspješno vraćala kroz atmosferu s
ljudskim teretom, često je nosila fotografsku opremu
za špijunske svrhe. Pri tome kozmonaut ne može upravljati
letjelicom - komande stižu sa Zemlje.
Međunarodni
sporazum, kojeg su podržavale obje supersile, obavezuje
da svaka zemlja javno objavi lansiranje satelita i svemirskih
sondi. Suprotstavljanje Ujedinjenih naroda američkim
pokušajima zataškavanja lansiranja vojnih satelita,
potaklo je proteste zemalja zainteresiranih za nadoknadu
šteta nastalih padom dijelova svemirskih letjelica.
No zadržavanje stroge tajnosti karaktera vojnih svemirskih
letova nije protivno sporazumu. I tako je 22. studenog
1961, bez objavljivanja prirode misije, lansirana raketa
Atlas-Agena B. Od tog se trenutka, zbog umirivanja javnosti
zabrinute zbog opasne utrke u naoružavanju, gotovo svi
vojni letovi zaogrću velom tajnovitosti.
Četiri
mjeseca kasnije, 16. ožujka 1962, Sovjeti lansiraju
Kozmos 1 i objavljuju da će program tog imena obuhvaćati
znanstvena istraživanja i tehničke pokuse. U stvari,
od prvog su trenutka osim za civilne letove korišteni
i za vojne svrhe. I tako, pod oznakom Kozmosa, i Sovjeti
započinju špijunsku djelatnost iz svemira. Kozmos 4,
lansiran 26. travnja, predstavlja sistem prve generacije,
korišten za potrebe vojne obavještajne službe od početka
1962, a osnivao se na spomenutoj letjelici Vostok s
ljudskom posadom.
Izvidnički
program je dobio oznaku ZENIT. Prvi
u potpunosti uspješni let je napravio satelit tipa Zenit-2
sa oznakom Kozmos-12 u prosincu 1962.
godine. Sovjetski izvidnički sateliti prve generacije
tipa Zenit-2 imali su predviđenu rezoluciju 10-15 metara,
fotografska oprema i film bili su namješteni u kuglastoj
kapsuli, koja se je po završenom letu (trajao je 8 dana)
cijela vratila na Zemlju, tako da se fotografska oprema
mogla ponovno upotrijebiti. Od samog početka sateliti
tipa Zenit-2 bili su opremljeni i sa opremom za elektroničko
izviđanje Kust-12M. Kasnije verzije
satelita Zenit-2 bile su opremljene još sa televizijskom
kamerom, iako se, slično kao kod američkih projekata
Samos,
iskazalo da tadašnja tehnologija još nije ispunjavala
očekivanja. Zenitu-2 su slijedili poboljšani sateliti
druge generacije Zenit-2M sa životnim
vijekom od 12 dana, visoko-rezolucijski Zenit-4
sa sposobnošću manevriranja u orbiti i sateliti treće
generacije Zenit-4M, Zenit-MK,
Zenit-MKM, Zenit-MKT,
Zenit-MT i Zenit-6.
Koncem
1963. pojavio se novi model, vjerojatno također baziran
na Vostoku. Nazvan Kozmos-22, pokusni
je let postavio u Zemljinu putanju satelit mase 5,5
tona u misiji koja je trajala 6 dana. Sa svojih pet
metara bio je nešto dulji od prethodnog modela, ali
je zadržao promjer od 2,4 m. Bio je to prvi od mnogih
satelita s fotografskom opremom sposobnosti velikog
razlučivanja, lansiran pod krinkom Kozmosovog naziva.
Za razliku od američkih, putanje sovjetskih obavještajnih
satelita imale su nagib od 51, 65 ili 73 stupnja. Do
1966. svi su lansirani iz Tjura Tama, a potom iz Plesecka.
U
ožujku 1968. Sovjeti lansiraju novu, jako izmijenjenu
i poboljšanu treću generaciju vojnih satelita. Mase
5,9 tona, 400 kg više nego sateliti druge generacije
korišteni od 1963, novi je model zadržao osnovno Vostokovo
kućište, ali je nosio i kapsulu za povratak u atmosferu
koja se vraćala dan prije glavnog dijela svemirske letjelice.
Osim toga, novi je satelit ostajao u putanji 12 dana,
četiri dana duže od svog prethodnika. Sve u svemu, bilo
je to značajno poboljšanje. Do kraja slijedeće godine
primijećeno je još jedno poboljšanje. Po prvi su puta
sovjetski obavještajni sateliti mijenjali putanju na
naredbu sa Zemlje, odlazeći nad područje od interesa
bez čekanja da do nje stignu starom. Ovi pokretljivi
modeli mase 6,3 tone dvostruko su veći od svojih američkih
suparnika iz tog vremena. Američka Velika ptica, tada
još u povojima, bit će gotovo dvostruko masivnija.
Pred
kraj sedamdesetih godina zapadnjački obavještajci opažaju
sve širu upotrebu šifri i u svemirskim letovima. Do
tada su ih Sovjeti koristili samo u vojnim obavještajnim
satelitima, dok su komunikacije civilnih i znanstvenih
letova tekle otvorenim kanalima. Vojne Saljut misije,
valja reći, također koriste posebne načine komunikacija,
no to se krajem desetljeća brzo mijenja, pa pravi karakter
nekih letova ostaje tajna.
Potaknut
gubitkom američke obavještajne opreme uz jugozapadne
granice i dobivanjem važnih podataka o tajnom KH-11
satelitu, sovjetski izazov dostiže neslućene razmjere.
U tom se razdoblju u obavještajne satelite uvode mnoge
tehnološke novine. Do 1975. letjelice se dijele u tri
različite vrste. U prvoj su one s dvotjednim radnim
vijekom koje podatke odašilju na frekvenciji 19,994
MHz. Prilikom povratka na Zemlju emitiraju morzeove
znakove »TG«, a neke prije ulaska u atmosferu izbacuju
manji podsatelit. Ovaj bi prije povratka radio još nekoliko
dana.
Drugi
tip, zamijenjen pojavom prve i treće vrste, leti oko
13 dana i također se vraća na Zemlju. Odašiljao je na
frekvenciji 19,995 ili 20,005 MHz, a radio-stanica za
pronalaženje šalje signale »TK«. Treća je vrsta slala
dvotonske signale na frekvenciji 19,989 Mhz, sa životnim
vijekom od također 13 dana. Glavni je satelit slao morzeove
signale »TL«, a njegov podsatelit, izbačen na kraju
leta, »TF«. Sve su se tri vrste oslanjale na konstrukciju
Vostoka, i bile su najbolja prilagodba osnovnog svemirskog
broda prije uvođenja satelita na osnovi Sojuza.
Poput
američkih, i sovjetski obavještajni sateliti često polijeću
po potrebi, odnosno u skladu s nekim novim obrambenim
programom ili potezom strane zemlje. Tipični primjeri
jasno pokazuju o čemu se radi. U listopadu 1967, samo
nekoliko dana prije nego što je NASA namjeravala poslati
letjelicu Apollo na prvi let, Sovjeti lansiraju Kozmos
246 u putanju što ga u lokalno podne vodi nad
Cape Canaveral. Kako je satelit imao ekstremno niski
perigej koji polako smanjuje period kruženja, njegovi
se zemaljski tragovi grupiraju oko Floride. Samo pola
sata poslije lansiranja Apolla, Kozmos prelijeće područje
lansiranja, a dan kasnije se vraća na Zemlju. Njegov
signal »TK« hvataju radioamateri iz Stockholma. Kozmos
246 je jedan od vrste koja ne mijenja putanju, no primjeri
iz 1971. pokazuju kako se manevarske sposobnosti tadašnjih
modela koriste za navođenje tragova na određeno područje
zemljine površine.
Pred
kraj te godine, naime, dolazi do sukoba između Indije
i Bangladeša pa sovjetski obavještajci 6. prosinca z
Tjuratama šalju satelit koji će situaciju pogledati
izbliza. Putanja Kozmosa 463 imala
je nagib od 65 stupnjeva prema ekvatoru, a za jedan
obilazak Zemlje letjelica je trošila 89,3 minute. Dan
nakon lansiranja, u 14. kruženju, satelit prelazi nad
Bangladešom, a tri sata kasnije pale se raketni motori
i period kruženja pada na 89 minuta. To zaustavlja pomicanje
traga satelita na zapad, pa on prelazi preko područja
u lokalno podne, tj. u trenutku kad je Sunce najviše
nad obzorjem. Dva dana letjelica fotografira sve što
zanima sovjetske obavještajce, a potom kontrola leta
podiže perigej i time satelit pomiče na zapad, što omogućuje
spuštanje 11. prosinca.
Prethodnog
je dana, kratko vrijeme prije nego što je Kozmos 463
»odšetao« od Bangladeša, lansiran Kozmos 464,
s nagibom od 72,9 stupnjeva. To je tragove satelita
usmjerilo više u smjeru meridijana, jer je putanja bliža
polarnoj osi. S periodom kruženja od 90,3 minute letjelica
je skretala na zapad za 5 dužinskih stupnjeva dnevno.
U podne 13. prosinca satelit prelazi preko Bangladeša,
a tri sata kasnije obavlja se manevar za smanjivanje
visine putanje, skraćivanje vremena kruženja, odnosno
ograničavanje skretanja na samo stupanj dnevno. To je
u stvari sinkroniziralo orbitu sa željenim područjem,
jer slijedi dulje fotografiranje terena. Kozmos 464
se 16. prosinca vraća na Zemlju.
S
ova dva satelita Sovjeti održavaju gotovo neprekidni
nadzor nad tokom ratnih zbivanja. Dvije godine kasnije
za političke će svrhe upotrijebiti sličan način. To
je klasičan primjer tehnike kad se zbog postizanja najboljih
rezultata nedostaci jednog sistema nadopunjuju drugim.
Listopad je 1973, vrijeme kad se nerazriješeni sukob
Izraela, Sirije i Egipta ponovno rasplamsava. Uz pomoć
sovjetskog oružja i ostale potrebne vojne opreme, predsjednik
Sadat želi jednom zauvijek izbaciti Izraelce sa Sinaja.
Istovremenim zajedničkim napadom egipatske i sirijske
vojske Izrael će biti prisiljen na predaju, a teritorij
osvojen u prijašnjem sukobu vraćen. Ili su barem tako
mislili egipatski i sirijski stratezi. Poslije podne
6. listopada započinje masivni topnički i zračni napad
na nepripremljenu izraelsku armiju, uz istovremeni prelazak
Sueskog kanala. Izraelski tenkovi koji kreću u pomoć
pješadiji brzo su uništeni. Samo sat po početku napada,
s lansirnog postolja u Plesecku polijeće Kozmos
597. Sovjeti su znali za početak neprijateljstava,
sasvim su sigurno bili obaviješteni o trenutku početka
sukoba, no u njega se nisu htjeli miješati već su odlučili
davati samo obavještajne podatke o toku zbivanja na
fronti. Kad su Egipćani napali Izraelce, jedan je satelit
već kružio oko Zemlje. Bio je to Kozmos 596,
poslan iz Plesecka tri dana prije zbog snimanja područja
sukoba kamerama malog razlučivanja. Za razliku od njega,
Kozmos 597 je bio namijenjen za pogled izbliza, s mogućnošću
mijenjanja putanje. Dva dana po početku rata stiže nad
područje Bliskog istoka, raketni motori ga koče, smanjuju
orbitalni period i sinkroniziraju s okretanjem Zemlje
pod njim. Njegov prethodnik se već udaljio od poprišta
ratnog sukoba, pa se 9. listopada vraća u atmosferu.
Kozmos 597 je nagnut 65,4 stupnja prema ekvatoru, upravo
koliko je potrebno da bi mu trag prelazio preko Sueza
i Sinaja, Genezaretskog jezera, te Sirije koja s više
od 800 tenkova pritišće izraelske brigade na sjeveru.
Dan
nakon što je Kozmos 596 spušten na Zemlju, iz Plesecka
uzlijeće Kozmos 598. Ovaj satelit ima
nagib putanje od 72,9 stupnjeva. Namjere sirijskih trupa
da za dva dana udu u Izrael pokazale su se sasvim neosnovanima,
jer se u borbi na Golanskoj visoravni omjer snaga okreće
protiv napadača. No na sinajskoj fronti, Sadatove snage
potiskuju Izraelce, jer se egipatskim oklopnim snagama
može suprotstaviti svega stotinu tenkova. Protutenkovske
oružje dobiveno od Sovjeta nanosi Izraelcima velike
gubitke, i to je, u svakom slučaju, važnije bojište.
Nagnutija putanja Kozmosa 598 omogućuje mu da već dan
po lansiranju stigne nad Sinaj i započne fotografiranje.
Slijedećeg dana na Zemlju se vraća Kozmos 597 pun kazeta
s filmovima. Njegov je nasljednik trebao nadgledati
područje u kojem će Sadat zadati caup de grace.
Sovjeti su očito bili dovoljno zabrinuti za tok događaja,
jer preko stanice Jevpatorija na Krimu promatraju izravnu
televizijsku snimku iz putanje. Kozmos 598 je bio upravo
toliko visoko da omogući praćenje sukoba na Sinaju uz
pomoć TV-kamere. Ono što su vidjeli na fotografijama
sasvim ih je sigurno užasnulo, jer 14. listopada, samo
tri dana nakon što satelit stiže nad cilj, egipatskih
oklopnih jedinica više gotovo da i nema. U bitkama istočno
od Sueza sudjeluje skoro tisuću egipatskih tenkova,
no do kraja dana Izraelci uz gubitak od samo 20 komada
uništavaju četvrtinu neprijateljske sile. Slijedeće
noći general Ariel Sharon vodi padobrance i zaštitne
oklopne jedinice preko kanala i na zapadnoj obali uspostavlja
mostobran.
Prije
nego što će se 16. listopada vratiti na Zemlju, Kozmos
598 sakuplja mnoštvo informacija nepovoljnih za Egipćane
i Sovjete. Dan ranije nešto prije Sharonovog napada,
u putanju nagnutu 65 stupnjeva prema ekvatoru stiže
Kozmos 599. Služio je fotografiranju
većih teritorija, pa se smatra da nije bio vezan uz
ovaj ratni sukob. Tokom 16. listopada Sovjeti ne primaju
fotografije s bojišta - Kozmos 598 se vratio na Zemlju
- no tada je iz Plesecka lansiran Kozmos 600.
Putovao je putanjom nagiba 72,8 stupnjeva, a nad frontom
se našao dan kasnije. Ono što su spazile njegove kamere
potvrđuje izraelske tvrdnje: brzo se krećući s novo
osvojenih položaja na zapadnoj obali Sueskog kanala,
Izraelci uništavaju veliki broj raketa zemlja-zrak i
drugih vojnih instalacija. Sovjetski vojni ataše posjećuje
predsjednika Sadata i uvjerava ga u ozbiljnost situacije.
Sadat ne vjeruje i tek mu satelitske fotografije na
kojima se vidi snaga izraelskog napada otvaraju oči
pa pristaje na sovjetsku ponudu: transportni avioni
počinju ubrzano dovlačiti opremu i osoblje za pomoć
egipatskoj armiji. No rat je praktički već izgubljen,
i Sovjeti znaju da Egipat gotovo i nema šansi da uspije.
Stoga, odmah počinju kampanju za prestanak vatre, pristajući
uz američki stav. Nakon par dana, 20. listopada, u orbitu
stiže Kozmos 602, a 24 sata kasnije
stiže nad područje Bliskog istoka. Dva dana poslije,
na Zemlju se spušta njegov prethodnik, Kozmos 600. Putanja
Kozmosa 602 odabrana je tako da nadopunjava zadatak
Kozmosa 599 koji još uvijek leti. Situacija na bojištu
pogoršava se po egipatsku stranu, i ne smije se izgubiti
ni trenutka: izraelska armija kreće se na zapad prema
3. egipatskoj. Sovjeti nisu mogli dozvoliti propust
u promatranjima.
Prešavši
cestu Kairo-Suez Izraelci odsijecaju snabdijevanje 3.
armije. Izrael je uhvatio neprijatelja za gušu. Službena
obustava vatre stupa na snagu 22. listopada, no sporadične
čarke rasplamsavaju se u još jedan veći sukob kad 3.
armija nastoji povratiti ugaslu slavu. Izraelci napreduju
prema Ismailiji, stavljajući Egipćane u bezizlazan položaj,
a Kairo je potpuno odsječen od svih putova što vode
na istok. Kozmos 603 lansiran je 27.
listopada, a dva dana kasnije na Zemlju se vraća Kozmos
602. Posljednji iz ove serije ostaje u svemiru 13 dana,
promatrajući zadnje iskre već gotovo ugaslog sukoba.
Ovaj
primjer odlično pokazuje kako su sovjetski obavještajci
natjerali neodlučnu vladu na odlučniju akciju. (Valja
reći da u to vrijeme Egipat već polako sumnja u sovjetske
namjere na tom području). No poticaj je došao prekasno,
i kad se omjer snaga sasvim okreće protiv saveznika,
Sovjeti se povlače i podupiru zahtjev Ujedinjenih naroda
za prekidom vatre. Upotreba obavještajnih satelita za
podršku vanjske politike i uvjeravanje prijateljskih
vlada u mudrost zajedničkog djelovanja nije iskustvo
samo arapsko-izraelskog rata iz 1973. No, to je dobar
primjer kako sateliti mogu dati važne podatke prijateljima
u drugim zemljama. Bez sovjetskih fotografija Sadat
ne bi povjerovao u izvještaje s ratišta. Korištenje
ove tehnike za uvjeravanje saveznika bilo je za Sovjete
sasvim korisno; nisu, naravno, mogli znati da će im
Egipćani okrenuti leda u korist manje ambicioznog Zapada.
Tokom
sedamdesetih godina Sovjeti godišnje lansiraju prosječno
30 do 35 obavještajnih satelita, a kad model na osnovi
Vostoka zamjenjuje bolji na osnovi Sojuza, taj se broj
smanjuje. Teško je točno ustanoviti ulogu svakog od
njih, no sigurno je da su neki medu njima bili slični
američkim »detektivima« lansiranim s Velikih ptica.
Prilično je, ipak, sigurno, da Sovjeti koriste takve
satelite još od 1967. Te su godine, naime, lansirali
pet Kozmos letjelica ove vrste. Jedna medu njima je
imala masu od približno 400 kg, bila je dugačka 1,8,
a promjer joj je iznosio 1,2 m. U putanju nagiba 71
stupnja lansirana je raketom B-1. To
je bila prerađena varijanta starijeg modela interkontinentalnog
balističkog projektila namijenjenog nošenju manjih tereta.
Velika SS-6 raketa, poznata pod imenom A nosača, koristila
se za lansiranje Sputnjika 1 i njemu sličnih brojnih
satelita, i tako mala masa za nju nije ekonomična.
Koncem
1967. pojavljuje se novi model za elektroničko prisluškivanje,
nošen u putanju raketom tipa C. Imao je masu oko 900
kg, bio dug približno 2, a širok 1 m. Poput prethodnika,
letio je eliptičnom putanjom, ali je nagib prema ekvatoru
iznosio 74 stupnja. Svi sateliti ovih vrsta lansirani
su iz Plesecka. Raketa tipa C bila je veća i snažnija
od tipa B, a spomenute mase bile su vjerojatno na granici
nosivosti. Ovi su nosači bili idealno prilagođeni ekonomičnom
lansiranju relativno malih satelita.
Posljednjih
godina Sovjeti lansiraju manje svemirskih letjelica
za elektroničko prisluškivanje, pa ukupni broj pada
s deset na oko šest. Mnogo su češći letovi satelita
za slušanje radio-emisija namijenjenih SSSR-u ili zemljama
Varšavskog pakta. Zbog svog specifičnog položaja Sovjeti
imaju velikih teškoća u hvatanju stranih radio-stanica.
Sateliti su za te svrhe upravo odlični, pa se godišnje
lansira 20 do 35 letjelica ove namjene. Tako sakupljene
informacije koriste se za sve tajne akcije u stranim
zemljama, slično kao što to radi CIA u Sjedinjenim Američkim
Državama. Amerikanci također prisluškuju strane radio-emisije,
no zemaljske stanice efikasnije pokrivaju veći dio zemaljske
kugle, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog većeg broja
zemalja naklonjenih Zapadu. Do polovice sedamdesetih
godina, Sovjeti uspostavljaju orbitalnu mrežu od osam
»detektiva« koji su u stalnom pogonu, s putanjom odabranom
tako da prekriva zanimljiva područja. Pomoću njih i
druge zemaljske opreme efikasno elektronički nadgledaju
čitav planet.
Prvi
predstavnik četvrte generacije sovjetskih izvidničkih
satelita je bio JANTAR-2K (kodno ime
FENIKS), koji je ušao u redovnu primjenu
u svibnju 1978. godine. Sateliti Jantar-2K bili su opremljeni
sa dvjema manjim povratnim kapsulama za vraćanje snimljenih
filmova za vrijeme obavljanja zadaće u orbiti, a po
završetku životnog vijeka u svemiru (30 dana) na Zemlju
se je vratio još i donji dio satelita u kojem je bila
fotografska oprema i preostali film. Svi sateliti tipa
Jantar imali su sposobnost izvođenja manevara u orbiti,
što znači da satelit može u određenoj mjeri promijeniti
orbitu i popraviti svoj smjer, čime mu se poveća životni
vijek.
S
obzirom da Feniks nije ispunio očekivanja, razvijena
je poboljšana verzija satelita JANTAR-4K1 OKTANT,
koja je ušla u operativnu upotrebu 1982. godine. Sateliti
Oktant imali su životni vijek 45 do 60 dana (kasnije
verzije), dvije manje povratne kapsule i poboljšanu
visoko-rezolucijsku fotografsku opremu u glavnoj povratnoj
kapsuli. Sa njima su nadomjestili visoko-rezolucijske
satelite tipa Zenit.
Satelite
Oktant pak je uskoro zamijenio poboljšani JANTAR-4K2
KOBALT, kojeg ruske oružane snage još uvijek
koriste za izvidničke zadaće. Sateliti Kobalt lete na
niskoj orbiti, na visini između 165 i 400 km, sa inklinacijom
između 52 i 70°, te periodom oko 90 minuta. Razvoj elektrooptičkih
izvidničkih satelita sa digitalnim prijenosom slike
je u SSSR-u počeo relativno kasno, godine 1977, kada
su Amerikanci već upotrebljavali satelite tipa KH-11.
Za razvoj svojih satelita sa digitalnim prijenosom slike,
koji bi trebali imati iste sposobnosti kao američki
sateliti KH-11, Rusi su upotrijebili već razvijeno plovilo
tipa Jantar. Međutim, spori razvoj elektronske opreme
i veličina plovila Jantar nisu omogućili da bi mogućnosti
nove vrste satelita mogli uspoređivati sa američkim.
Usprkos
tome, nastao je izvidnički satelit sa vizualnim i (bližim)
IC fotografskim sistemom s digitalnim prijenosom slike
JANTAR-4KS1 TERILEN. Sateliti Terilen
su snimke prijemnim postajama pošiljali preko relejnog
komunikacijskog satelitskog sistema Tok-Svjetlo
(Luč).
Satelite
Terilen, koji su bili u upotrebi od 1982. do 1990. godine,
nadomjestili su moćniji sateliti NEMAN
(vjerojatna oznaka JANTAR-4KS2), koje
Rusija još uvijek povremeno lansira u orbitu. Sateliti
Neman imaju životni vijek godinu dana, lete u orbiti
240 x 300 km sa inklinacijom 64,7° i periodom od 90
minuta. Neman sateliti također ne nose povratne kapsule,
već digitalno odašilju slikovne informacije izravno
prema kontrolnim centrima ili preko satelita
Potok. Zadnji satelit Neman (Kosmos
2370) bio je lansiran u svibnju 2000. i djelovao
je do svibnja 2001. godine, nakon čega je izbačen iz
orbite.
Nakon
dugotrajnog razvoja, kojega je još dodatno otežao raspad
bivšeg SSSR-a, ruskim je konstruktorima uspjelo napraviti
elektrooptički izvidnički satelit, usporediv sa američkim
KH-11. U lipnju 1997. godine je na najsnažnijoj ruskoj
nosećoj raketi Proton u orbitu
poletio satelit Kosmos 2344. Orbita
novog satelita (visina u apogeju 2479 km, perigeju 1516
km, inklinacija 63,4°, perioda 130 minuta) je na Zapadu
izazvala sumnju o namjeni tog satelita. Prva ocjena
je bila da je orbita previsoka za fotografsko ili radarsko
izviđanje i preniska za satelite za rano upozoravanje,
pa bi to mogao biti satelit za elektroničko izviđanje.
Međutim, dodatne informacije su pokazale da je to elektrooptički
izvidnički satelit ARKON-1. Zbog visine
satelita rezolucija bi mogla biti 2 do 5 metra, a s
nagibanjem satelita do 20° lijevo i desno može fotografirati
područja na zemljinoj površini do 1000 km u stranu od
svojeg trenutnog puta. Treba napomenuti da i SAD razvijaju
(moguće već i upotrebljavaju) izvidničke satelite koji
bi letjeli u višim eliptičnim orbitama (5000 x 500 km).
Prednost takvih orbita je u tome, da se satelit može
više vremena zadržati nad određenim područjem za vrijeme
povećavanja visine do apogeja, ali nedostatak je manja
rezolucija slika snimljenih sa veće udaljenosti. Informacija
o tome koliki je životni vijek Arkona-1 nije moguće
saznati, isto kao ni informacije o novim lansiranjima
u takvu orbitu.
Pored
satelita sa digitalnim prijenosom slike Rusija još upotrebljava
novu generaciju satelita s velikim brojem povratnih
kapsula. ORLEC-1 DON je imao 10 do
12 povratnih kapsula, koje je vraćao na Zemlju u intervalima
od 7 do 10 dana, a na kraju misije uništen je u orbiti.
Prvi Don je poletio godine 1989., a ukupno je bilo 6
lansiranja toga satelita. Slijedeći je bio poboljšani
ORLEC-2 JENISEJ, opremljen sa 22 povratne
kapsule. Prvi operativni satelit tipa Jenisej (Kosmos
2290) bio je lansiran u kolovozu 1994. godine
i orbiti je ostao 221 dan, drugi operativni Jenisej
(Kosmos 2372) je u svemir poletio u
rujnu 2000. i orbiti je ostao 207 dana. Za razliku od
satelita Don, Jenisej na kraju misije nije uništen već
je jednostavno izbačen iz orbite.
Zadnje
lansiranje ruskog fotografskog izvidničkog satelita
bilo je izvedeno 29. svibnja 2001. godine, kada je na
svoju zadaću poletio Kosmos 2377, satelit
tipa Jantar-4K2 Kobalt. S obzirom na njegov očekivani
životni vijek do 120 dana, Rusija od kraja rujna 2001.
do sada (siječanj 2002.) ponovno nema više niti jednog
fotografskog izvidničkog satelita u orbiti. Najdulje
razdoblje bez ruskih fotografskih izvidničkih satelita
u orbiti, sve od početka sovjetskih satelitskih izvidničkih
programa godine 1962, je bilo od 28. rujna 1996. do
15. svibnja 1997. godine, kada sedam i pol mjeseci ruske
oružane snage nisu imale nijednoga fotografskoga izvidničkog
satelita u orbiti. U rujnu 2000. godine Rusija je lansirala
primarno vojni kartografski satelit Kometa.
DRUGI
NACIONALNI, MEĐUNARODNI I KOMERCIJALNI SISTEMI
Francuska
je sa civilnim satelitom za promatranje Zemljine površine
SPOT dobila veliko iskustvo pri izradi
i upotrebi satelita. Na temelju tih iskustava, počela
je razvijati vojni fotografski izvidnički satelit HELIOS-1.
Programu su se pridružile Italija i Španjolska. Prvi
satelit, Helios-1A, bio je lansiran
u srpnju 1995. godine pomoću rakete Ariane-4,
iz Kourou u Francuskoj Gvajani. U prosincu 1999. slijedilo
je lansiranje još jednog satelita - Helios-1B.
Multispektralni optički sistem satelita Helios-1 ima
rezoluciju do 1 metra, snimke satelit pohranjuje u digitalnom
zapisu, a za vrijeme preleta iznad kopnene nadzorne
postaje pošalje ih prijemnom centru. Helios-1 koristi
sunčevu sinkronu orbitu na visini 680 km s inklinacijom
98°. U razvoju je nova generacija satelita, Helios-2,
koja će imati rezoluciju poboljšanu na pola metra.
Satelite
Helios-2, koji su predviđeni za upotrebu do 2004. godine,
dopunjavati će mali njemački sateliti SAR-LUPE
sa radarom za sintetičko sastavljanje slike (Synthetic
Aperture Radar - SAR). Sa kombiniranim djelovanjem satelita
Helios-2 i SAR-Lupe, Evropa bi bitno poboljšala svoje
mogućnosti potpore vojnim operacijama iz svemira.
Kina
je svoj prvi fotografsko-izvidnički satelit lansirala
1975. godine, a do 1999. godine je izvršila 17 lansiranja
takvih satelita. Najnovije dostignuće kineskog programa
izvidničkih satelita je satelit Zijuan-2
(Ziyuan, ZY-2), koji
se predstavlja kao civilni satelit za promatranje površine,
ali njegova sekundarna (primarna) zadaća je fotografsko
izviđanje. Elektrooptički sistem ima rezoluciju oko
1 metar, što je znatno poboljšanje u usporedbi sa prijašnjim
kineskim satelitima s rezolucijom 10 do 15 metara. Satelit
upotrebljava digitalni prijenos slike do kopnene prijemne
postaje. Lansiran je u rujnu 2000. godine, a njegov
predviđeni životni vijek je 2 godine.
Izrael
je u razdoblju 1988-1995 uspješno lansirao 3 satelita
tipa Ofek (Ofeq),
četvrti pokušaj leta 1998. godine je bio neuspješan,
a u prosincu 2000. godine je ruska noseća raketa Start-1
uspješno uvela u orbitu izraelski fotografsko-izvidnički
satelit EROS-A1 sa rezolucijom oko
1 metar. Snimke iz tog satelita, osim izraelskim oružanim
snagama, na raspolaganju su i komercijalnim korisnicima.
Indija
također razvija svoj program promatračkih satelita.
Satelit TES (tehnološki eksperimentalni
satelit), lansiran u listopadu 2001. godine, je civilni
promatrački i vojni izvidnički satelit sa rezolucijom
od 1 metra.
Japan
također razmišlja o razvoju svemirske izvidničke komponente
svojih obrambenih snaga, pogotovo nakon sjevernokorejskih
testiranja balističkih raketa.
Kod
izvidničkih satelita treba još spomenuti komercijalne
ponuđače satelitskih fotografija - jedan od takvih je
američka tvrtka Space Imaging,
koja prodaje snimke sa rezolucijom 1 metar, napravljene
svojim satelitom Ikonos. Iako je djelovanje
te tvrtke u određenoj mjeri regulirano sa američkim
zakonima, upravo su fotografije iz satelita Ikonos široj
javnosti omogućile hrpu snimaka, koje su prije toga
bile rezervirane samo za rijetke izabranike u obavještajnim
i obrambenim organizacijama - npr. snimka tajne američke
"baze, koja ne postoji" Groom Lake, ili poznatija
kao Area 51, zatim fotografija američkog zrakoplova
za elektroničko izviđanje EP-3E na kineskom aerodromu,
nakon sudara sa kineskim lovcem i također pogled iz
svemira na područje Svjetskog trgovinskog centra u New
Yorku i oštećeni Pentagon u Washingtonu 11. rujna 2001.
godine. Za vrijeme napada na Afganistan, Pentagon je
od tvrtke Space Imaging jednostavno kupio (za nešto
manje od 2 milijuna dolara mjesečno) ekskluzivno pravo
do svih satelitskih snimaka područja operacije "Trajna
sloboda" i tako onemogućio da bi komercijalni satelitski
snimci došli u pogrešne ruke. To znači, da se države
sa ozbiljnim potrebama za takvim satelitskim snimcima
ne mogu oslanjati na komercijalne izvore, pogotovo ne
u vrijeme krize.
